Medijski rat protiv prosvjednika u Beogradu | Politika | DW | 25.12.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Medijski rat protiv prosvjednika u Beogradu

Subotnji prosvjedi protiv vlasti u Srbiji ne jenjavaju. Vlasti se trude dokazati kako je na ulice izašlo najviše 5000 ljudi iako je Aleksandar Vučić rekao da se ništa neće promijeniti ni da ih iziđe pet milijuna.

Prosvjedi u Srbiji subotom se nastavljaju i dalje a isto tako se nastavlja i skandalozan odnos medija naspram ovih događaja. Zašto se mediji u Srbiji kolebaju između mudre šutnje i bezočnog laganja? Naime, televizijski doprinos srpskoj demokraciji ide od prešućivanja protesta, do barbarogenijskog opisa masovnosti prosvjeda sa „daleko malo".  Teško je i pobrojati propagandističke ekscese tabloidne lake konjice, od navođenja „svega par desetaka  ljudi" kada ih je bilo očigledno najviše, do ničim dokazivog navodnog protestnog pijančenja (posebno pivo, vinjak ili votka) i ometanja kola hitne pomoći što se nikada nije desilo.

Dobro, naprednjačka žuta štampa mora nekako opravdati novac koje joj nalogodavci daju iz narodne blagajne. Način na koji to radi je tragikomičan. I sigurno će proizvesti suprotni učinak.

Dakle, poruka vladajuće ekipe i njenih medijskih ađutanata je, prevedena na svakodnevni jezik lišen histerije, otprilike ovakva: Na ulice je izašla šaka jada, pijana i nehumana. Građani Srbije sigurno ne žele zemlju u kojoj sile kaosa i bezumlja upravljaju sudbinom sviju. Naročito u trenutku kada se brani Kosovo. To zvuči kao varijacija dirigiranih strahova iz devedesetih. Reciklaža nije neobična. Okosnice sadašnje vlasti su socijalistički glasnogovornici i radikalni ministri iz razdoblja Slobodana Miloševića.

Znaju što rade

Serbien Belgrad Proteste gegen Regierung (picture-alliance/AA/M. Miskow)

manipuliranje brojkama - subotnji prosvjedi u Beogradu

Njihovo naizgled nezgrapno kretanje u javnom prostoru ima svoju unutarnju logiku. Oni se ne obraćaju prosvjednim šetačima, nego, preko njihovih glava, svojim vjernim fanovima u Srbiji čiji je mozak stiješnjen između raznih realityja i njihove podvrste – beskonačnog političkog stand up-a jednog jedinog čovjeka u svim informativnim emisijama.

Da bi poruka za tu ciljnu grupu bila konzistentna mora se stalno zalijevati žitkom žbukom laži. Tome služi, recimo, plašenje građana izgrednicima koji ne postoje. To jeste tehnika vladanja na temelju širenja straha. Kod najneobrazovanijih to potiče strah od tuđeg i novog. Kod širokog sloja „preletača" koji su popunili naprednjačke redove to aktivira strah od gubitka privilegijica i privilegija.

A kod naprednjačke radikalne jezgre zatreperi svijest o šansi koju su dobili nakon dvanaest godina ovostoljetne frustracije, pa vlast ne misle pustiti iz ruku najmanje isto toliko godina koliko su proveli u opoziciji. Vlast koju su dobro unovčili i koju će braniti sredstvima, kako vjeruju, najmanje do 2024.

Ipak, problem propagandne mašinerije vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) i njezinog i državnog predsjednika Aleksandra Vučića je nedostatak bilo kakve mjere i granice. Bolje reći, nedostatak dna. Na kraju balade neće im vjerovati čak ni ljudi skloni njihovom napuhanom polunacionalizmu i polueuropejstvu, sve i kada im se omakne istina.

Više istoga ovaj put neće dovesti do željenog rezultata već do kompletne blamaže.

Uzmimo pod povećalo prividnu proturječnost između stalnog javnog rata oko broja sudionika prosvjeda i Vučićeve izjave kako neće biti promjene sve da na ulice iziđe i pet milijuna ljudi. Ministri će kao papagaji ponavljati da je sudionika bilo manje nego što realno jest. A predsjednik će poručivati da im ništa neće pomoći ni da ih je realno mnogo više. To nije proturječnost nego smišljene škare od laži i bezobrazluka kojima se žele potkresati krila rastućem buntu.

Koliko neslobode podnosi Srbija?

Serbien TV Reality Show | Zadruga TV Pink (TV Pink)

Srpski mediji između reality-ja i dezinformiranja (scena iz "Zadruge" na Pink TV-u)

Internet je kanal koji vlast ne može kontrolirati. Ali u njega ipak ulaže stranačke resurse: botovi rade svoj posao proizvodeći toksični trag u svakoj zdravoj diskusiji. Profili „osoba" na društvenim mrežama bez jednog jedinog prijatelja i bez prošlosti najčešće nisu odrađeni s previše mašte. Ali mnogo otrovniji su oni koji su zaista realne osobe, ali bez prestanka recitiraju vladajuću mantru. Kada zastupaju stav blizak vlasti, oni to ne rade svojim jezikom nego frazama naučenim u vladinim biltenima. Ta kontaminacija digitalne Srbije za sada je dovoljna da se pristojni ljudi klone huškača i pljuvača.

Što ako to ne bude dovoljno?

Nije isključen scenarij privremenog isključivanja pojedinih društvenih mreža – sve je to već viđeno od Pekinga do Ankare. Ali taj scenarij je moguć samo ako Vučić, pritjeran uz zid,  skine sako Europejca i opaše jatagan. Za sada njegova vlast nije medijski ugrožena. Protok istine je sveden na minimum. Mutnom kupovinom privatnog televizijskog para O2 i Prva, njegovi ljudi zatvaraju medijski obruč oko Srbije, pa srednjoročno i nema razloga da se zabranjuje bilo što.

Nije li potapanje pretposljednjeg otoka satiričnog otpora političkoj samovolji, koje je imalo masovnu prođu, odlazak Ivana Ivanovića s televizije čija se publika u jednom dijelu preklapala s Pinkovom - znak da se projekt totalne informativne opsade svakog srpskog domaćinstva polako privodi kraju?

Čemu onda nervoza?

Vjerojatno u najužem jezgru naprednjačke vlasti postoji svijest o ograničenim dometima propagandne mašinerije. Proizvodnja virtualne Srbije koja je u radikalno-naprednjačkom diskursu veća, ljepša i uspješnija nego ikad, ima jednu ali krupnu manu: u sudaru s realnošću ona postupno gubi svoje anestezijsko svojstvo i postaje karikatura. Ta karikaturalnost izmišljene Srbije najveća je opasnost za vjerodostojnost ove vlasti. Što se više tabloidno-pinkoidni kartel bude upinjao da između građanina i njegove stvarnosti ubaci što deblji filtar, to će tako proizvedena slika biti manje stvarna. Povećavajući dozu narkotika, iluzionisti će na kraju ostati zarobljeni u vlastitoj iluziji u koju većina neće vjerovati. To je dug, ali izvjestan proces.

Budućnost protesta

Serbien PK Präsident Aleksandar Vucic (picture-alliance/AP Photo/D. Vojinovic)

Ignoriranje prosvjeda - Aleksandar Vučić

Ovdje dolazimo do mjesta kada pesimisti prosvjedima prognoziraju „vječno vraćanje istog" jer se na njima DOS-ovski miješaju desničarske babe i ljevičarske žabe. Mada bi taj prigovor možda imao smisla u Njemačkoj, gdje bi zajednički nastup Zelenih i Alternative za Njemačku bio skandalozan, u srpskim uvjetima, gdje se građani bore za elementarno pravo da se razlike između političkih grupacija konačno demokratski artikuliraju  u institucijama i medijima, takvo viđenje nije ništa drugo nego esencijalizacija „srpske zaostalosti".

I time u sebi krije ideološku pa i kulturološku nadmenost. Ovo što trenutno izlazi na ulice jeste najbolje što Srbija ima za ponuditi. Pa svatko tko kaže da je to ideološki neizdiferencirana masa, postaje nehotično Vučićev trbuhozborac.

Naravno, Vučićevo podmetanje građanima da su samo marionete u Đilasovom zlom planu da se vampirski još jednom baci Srbijici za grkljan i isiše joj krv, vrijeđa sve ljude koji su izašli na ulicu jer im je muka od podmetanja.

Vrijeđa to i mladu aktivisticu koja iza sebe ima nagrade za retoriku na Fakultetu političkih znanosti Jelenu Anasonović, kao i mladog glumca Branislava Trifunovića. Oni su lica prosvjeda.

Njihovi zahtjevi – zaustavljanje političkog nasilja, procesuiranje nasilnika, petominutno prisustvo drugačijeg mišljenja od vladajućeg u glavnoj informativnoj emisiji javnog servisa – mnogima mogu izgledati minimalistički. Meni se čini da je taktika malih koraka možda pametnija. Jer su velike oporbene priče poprilično potrošene.

Možda to neće moći da zaustaviti Vučićev reality. Ali će učiniti prozirnom njegovu autoritarnu bit.

 

Preporuka uredništva