Lumbliju, mala, ne zaboravi
1. studenoga 2018
Gledati Iskru Vlašić kako radi lumbliju doživljaj je za sva čula. Pred ovom plavokosom gospođom vedrog duha stoji preko deset posuda i posudica - manjih sa začinima i mirodijama i većih s grožđicama, brašnom, bademima. Nadohvat ruke su joj i bočice s maslinovim uljem, rakijom, prošekom. "Ja ne robujem mjerama", kaže kroz smjeh odmjeravajući odoka sastojke koje dodaje u posudu sa smjesom koja se polako pretvara u tijesto. Kako ona postaje sve tamnija i tamnija, prostorijom se sve šire mirisi varenika, klinčića, naranče... Ovoga puta pravi lumbliju na "domaćem terenu", u Veloj Luci, u okviru sezonske manifestacije "Stajun od lumblije" kojom Vela Luka slavi ovaj kolač karakterističan za zapadni dio otoka Korčule. Dan ranije je sjedila u žiriju koji je od 17 prijavljenih izabrao tri najbolje ovogodišnje lumblije. Kao majstorica za ovaj specijalitet koja je prije dvije godine na Braču dobila nagradu za najbolji kolač od maslinovog ulja.
Povratak tradiciji kao novi smisao života
Ali majstorica za lumbliju Iskra Vlašić nije bila oduvijek. Lumblija je, priča za Deutsche Welle, u njezin život ušla kada joj se činilo da je on izgubio smisao. Nakon desetljeća rada s djecom u zagrebačkom centru za pomoć osobama s teškoćama u govornoj komunikaciji Suvag, ova rođena Velolučanka je otišla u mirovinu koja se u njezinom životu otvorila kao velika praznina. Tu prazninu ispunio je povratak korijenima - Dalmaciji, moru i tradicijama rodnoga otoka. A ovaj put neminovno ju je doveo do lumblije - kolača koji je pekla njezina majka i koji se od kada ona zna za sebe pravio, jeo i poklanjao za blagdan Svih svetih, u vrijeme kada Korčula čarobno miriše na otočku jesen.
Je li lumblija velolučka ili blatska?
Legenda kaže da je lumbliju prvi put ispekao jedan francuski vojnik-pekar na kraju Napoleonove vladavine u Dalmaciji početkom 19 stoljeća. On se navodno zaljubio u curu iz Blata i na odlasku joj poklonio kolač s lokalnim mirodijama uz riječi "n'oublise pas" - "ne zaboravi". Kako mlada otočanka nije znala francuski, kaže dalje legenda, poklonjeni kolač je "prekrstila" u ono što je ona čula - lumblija.
U ovu priču vjeruje, ili bolje rečeno, želi vjerovati i Iskra Vlašić, osim što joj se ne sviđa verzija u kojoj je djevojka bila "Blajka" (stanovnica Blata, op.a.). "A kako znamo da ona nije bila Luška (stanovnica Vele Luke, op.a.)", pita s vragolastim osmjehom koji će znati protumačiti oni koji poznaju vječni rivalitet između ova dva mjesta koja dijeli manje od 10 kilometara i već opjevani antagonizam.
Profesor Josip Žuvela, pak, stručnjak i instruktor za gastronomiju i ugostiteljstvo, nema problem s porijeklom cure iz legende o lumbliji i neostvarenoj ljubavi, već sa činjenicom da za nju nema nikakvih povijesnih dokaza: "To su legende koje imaju marketinšku poruku, ali u mom dubinskom istraživanju nigdje to nisam mogao potvrditi." No, on naglašava da je važno jedno: "Da je lumblija autohtoni, rustikalni, izvorni kolač ovog podneblja, da je to ono što su Bog, zemlja i čovjek dali na ovom prostoru." Doduše, i nešto malo više od toga - neke začine koji nisu baš autohtoni u ovom kraju. Njih su, objašnjava profesor Žuvela, donosili pomorci upravo za ovaj desertni kolač i nikada ih nije nedostajalo. Jedan "domaći" sastojak lumblije, međutim, posebno ističe: varenik, gusti nektar koji nastaje iskuhavanjem mošta. "Kako šećera nije bilo na ovim prostorima - on je došao tek kasnije - varenik je temeljna tekućina koja ovom kolaču daje tri dimenzije: slador, boju i aromu."
Lumblija i mrtvi
Oko lumblije se pletu i druge priče i legende. Velolučki zaljubljenici u ovaj kolač će vam tako reći da je on puno stariji od ljubavne priče između cure iz Blata i francuskog vojnika te da se spominje u nekim zapisima iz vremena Marka Pola. Navodno u njima stoji kako su se u 13. stoljeću, nakon što su se blizu Korčule sukobile mletačka i genoveška flota, tri galije po povratku sklonile u duboku uvalu na zapadnom dijelu otoka gdje ih je lokalno stanovništvo opskrbilo vodom i mirišljavim kruhom. Duboka uvala je, iščitavaju Velolučani, bila Vela Luka, a mirišljavi kruh - lumblija.
Iz povjesničarskih izvora se, međutim, doznaje, da je i to tek legenda bez konkretnog povijesnog uporišta te da je puno vjerojatnije da se lumblija uvezla na otok iz drugih krajeva Mediterana gdje se zvala "oblija" što upućuje na oblik kolača.
Ne može se, dakle, sa sigurnošću ustvrditi kada se i kako lumblija stvorila na zapadu Korčule, i to baš u mjestima Vela Luka i Blato, i je li stvarno nastala iz ljubavi, ali se sa sigurnošću može reći da, tradicionalno i neodvojivo povezana s mjesecom u kojemu posjećujemo drage pokojnike na grobljima, nosi poruku ljubavi. "Ona je kao svjetionik s porukom: ljubav ti poklanjam jer si mi pomagao u životu", kaže profesor Josip Žuvela, nositelj titule viteza gastronomije sredozemnih i europskih regija koji, bez obzira što inzistira na činjenicama i znanosti, o lumbliji priča s poetskim zanosom. I upravo tu se na kraju ipak susreću sve činjenice, priče i legende o lumbliji. Jer i Iskra Vlašić u njoj prepoznaje poruku: "Ne zaboravimo one koje su živjeli prije nas."