Libanon: „kršćanski otok u muslimanskom moru“ | Politika | DW | 13.08.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Libanon: „kršćanski otok u muslimanskom moru“

U Libanonu vjerska pripadnost igra veliku ulogu čak i kod podjele najviših političkih funkcija. Libanonci žele svrgnuti elitu s vlasti, a za to je nužna i promjena stoljetnih pravila koja podržavaju vjerske zajednice.

Najvažnije vjerske zajednice u Libanonu?

Država je priznala 18 vjerskih zajednica, od kojih su najveće kršćani, muslimanski suniti i šijiti. Maroniti su najveća kršćanska skupina. Dobili su ime po sirijskom eremitu Maronu. Kao svog vrhovnog poglavara oni priznaju katoličkog papu. Osim kršćana i muslimana, u Libanonu žive i Druzi – njihova je vjera prožeta jakim utjecajima šijitsko-muslimanske, posebice ismaelitske tradicije (tolerancija i otvorenost). Oni čine po nekim procjenama samo oko pet posto ukupnog stanovništva. Prati ih glas opasnih ratnika i vrlo sposobnih stratega, zahvaljujući tome dugo su sudjelovali u vlasti. Druzi uglavnom žive na područja gorja Chouf, jugoistočno od Bejruta.

Zašto u Libanonu živi tako puno kršćana?

Kršćani su se na području današnjeg Libanona u 7. stoljeću uspjeli obraniti od islamske ekspanzije. U 19. stoljeću u Libanon se osim toga doselilo sve više kršćanskih Maronita s područja današnje Sirije. To je dovelo do građanskog rata s Druzima nastanjenima u gorskim područjima. Francuska je sredinom 19. stoljeća intervenirala, a Libanon je u očima mnogih kršćana tako postao „kršćanski otok u muslimanskom moru“.

Uloga religija u svakodnevnom životu u Libanonu

Vjerske zajednice imaju veliki utjecaj na privatni život Libanonaca, one su nadležne za najvažnije događaje poput vjenčanja, razvoda ili pitanja vezanih uz nasljedstva. Mnogi brakovi kod kojih su supružnici pripadnici različitih religija, sklapaju se na Cipru, obzirom da je sklapanje jednog takvog civilnog braka u Libanonu praktički nemoguće. Libanonci uzgred vrlo brzo mogu raspoznati tko pripada kojoj vjerskoj zajednici – i to na temelju izreka koje se koriste, na temelju dijalekta, nakita, tetovaža, novina koje netko čita ili mjesta u kojem živi. Gradski kvartovi i dijelovi Libanona su (najkasnije) nakon građanskog rata „podijeljeni“ po religijama. Mnogi kršćani žive u istočnom dijelu Bejruta ili u brdskim predjelima sjeverno od glavnog grada. Zapadni Bejrut, odnosno Sidon i Tripoli su uglavnom mjesta u kojima živi sunitska zajednica, a muslimanski šijiti su smješteni uglavnom na jugu zemlje, odnosno u južnim predgrađima Bejruta.

Najbrojnije vjerske zajednice moraju imati svoje predstavnike u vlasti

Najbrojnije vjerske zajednice moraju imati svoje predstavnike u vlasti

Mora li netko biti član određene religije ukoliko želi postati predsjednik ili premijer Libanona? 

Da. Do danas je u vladi i upravi na snazi proporcionalni sustav koji je prije 100 godina uvela bivša kolonijalna sila Francuska, odmah nakon Prvog svjetskog rata. Francuzi su na taj način, preko zajamčenog sudjelovanja vjerskih skupina u uređenju zemlje, htjeli osigurati njihovu mirnu koegzistenciju. Nakon francuskog povlačenja proporcionalni sustav je ušao u Ustav, bilo je to 1947. I do danas on definira sami vrh države: predsjednik mora biti maronitski kršćanin, premijer je sunitski musliman, a predsjednik parlamenta šijitski musliman.

Je li to rješenje danas uopće primjenjivo u praksi?

Već i samo to pitanje je predmet političkih kontroverzi. Temelj za uvođenje sustava u današnjem obliku je bio popis stanovništva iz 1932. Tada je udio maronita iznosio oko 30 posto, udio sunita oko 22 posto, a šijita skoro 20 posto. Od tada je muslimansko stanovništvo raslo brže od kršćanskog. No novi popis stanovništva nakon toga više nije proveden.

U Libanonu je od 1975. do 1990. vladao građanski rat. Jedan od uzroka su bili i konflikti među religijama. Svejedno je zadržan proporcionalni sustav. Zašto?

U Libanonu postoji jedna šala. Libanonci znaju reći da nakon oružanog sukoba gospodari rata obuku odijelo i kravatu i uđu u parlament. Razlog za to leži u činjenici da u Libanonu postoji zakon o amnestiji – zahvaljujući tom zakonu nitko od vojnih zapovjednika ne mora strahovati da će pred licem pravde odgovarati za počinjena zlodjela. Do danas ključnu ulogu u Libanonu imaju u načelu iste obitelji čija moć počiva na lojalnosti određenoj vjerskoj zajednici. A one profitiraju od starog sustava.

Mey Dudin (epd)