„Kultura dobrodošlice“ iza bodljikave žice

Na rubu bavarskoga gradića Bamberga je prihvatni centar koji bi lako mogao postati uzorom kako će izbjeglice i tražitelji azila biti ugošćeni u ovoj zemlji. Već na ulazu moramo proći pored prijetećeg Checkpointa kako bismo dospjeli u prostor ograđen ogradom i bodljikavom žicom. Istini za volju treba reći da te mjere sigurnosti nisu nove: u Bambergu je bila golema baza američke vojske tako da je sad to čitavo naselje prepušteno izbjeglicama, zajedno s kinom, trgovinom i klubom koje su gradili još Amerikanci.

Ali u dugačkim, svijetlo obojanim stambenim zgradama su sada smještene izbjeglice. Nazivi ulica su također ostali od Amerikanaca i sve su nazvane po drveću. Na jednom raskršću vitak muškarac u trenirci je vidio da smo novinari i odmah nam maše i dovikuje: I tell you the Truth! Ali u naselju posvuda stoje čuvari: dobrodošli u Prihvatni centar Gornje Franačke, a mi prvo imamo službeni obilazak naselja.

7,1 kvadrat po glavi

Stefan Krug ne treba ključ da bi nas uveo u jedan stan u prizemlju. Tako je to svugdje, ne samo u oglednom stanu. „To je zbog sigurnosti stanovnika", objašnjava direktor odjela za poslove s azilantima u okrugu Gornje Franačke. Na podu stana je parket, ima balkon, nužnik, kupaonicu i malenu zajedničku prostoriju osim četiri spavaonice. U kuhinji je i električni vodokotlić: „U većim stanovima ima i po 16 osoba", kaže nam Krug. Na naš komentar da to onda znači priličnu gužvu, odmah dodaje: „Time smo postigli 7,1 četvorni metar po osobi kako i nalažu smjernice Ministarstva za socijalnu skrb o zajedničkom smještaju." To je realnost svake državne službe: ispunjenje smjernica. A "smjernica" jest da u taj centar može biti smješteno preko 3.000 izbjeglica, makar ih je trenutno oko 1.200.

Ipak, Krug nam tvrdi kako se trude pridošlicama život učiniti što podnošljivijim: „Pazimo na homogeno smještanje, pazimo na kulturne bliskosti i puštamo da obitelji ostanu zajedno sa svojim rodom."

Sve je halal i sve je tu što treba

Na objed se ide u nedaleku kantinu. To je golema hala sa žutim čeličnim nosačima s koje visi impozantni sustav za ventilaciju. On je i potreban, jer tu istovremeno može objedovati oko 1.000 osoba. Baš sve je halal kako i propisuje islam, a po želji može biti i vegetarijanski.

Ne samo u blagovaonici, u čitavom naselju je baš sve što njemačka država misli da bi izbjeglice mogle trebati. Tu je podružnica gdje se može podnijeti zahtjev za azil, provjerava se najsuvremenijom tehnikom, provjerava se i njegov mobitel. Tu je i ogranak Upravnog suda, baš kao i Ured za strance. U Bloku E je i filijala Ureda za socijalnu skrb. Za Kruga je to sve na standardima današnjice: „Ako se teži izbjeglice smještati u velike, središnje prihvatne centre, onda je ovo tu što imamo sigurno odličan uzor za druge."

Kako će uopće biti organiziran smještaj izbjeglica u Njemačkoj u budućnosti, to se još uvijek ne zna: ovakvi masovni prihvatni centri su u svakom slučaju želja Merkeličinih kršćanskih demokrata i još više, sestrinskog bavarskog CSU-a. Takav način smještaja je visoko učinkovit i jamči nadzor nad ljudima koji teže boljem životu u Njemačkoj – ali i sigurnost od onih Nijemaca koji imaju drugačije mišljenje o propagiranoj „kulturi dobrodošlice". Ako im zahtjev bude odobren, onda ih se odavde šalje dalje u mjesto boravišta, oni drugi tu čekaju da budu prognani.

Do dva tjedna je u redu...

Ipak, u propalim pregovorima o koaliciji sa strankom zelenih o tome nije moglo biti niti riječi: bez obzira na moguće iznimke, izbjeglice nisu prekršile nikakav zakon i njima se ne može ograničiti sloboda kretanja i „strpati ih" u nekakav logor. Dok se ne formira vlada zato su i sve opcije još otvorene. Jer i ovaj centar se pokazao kao jedan koji nije siguran za njegove stanovnike: sredinom studenog je izbio požar u jednoj od zgrada. Jedna osoba je poginula, petnaestak ih je ozlijeđeno. Istraga se još uvijek vodi.

Za vrijeme ručka se Akacijin put, Hrastova i Javorova ulica pune ljudima koji idu u kantinu. Opet nas pronalazi i muškarac u trenirci: „Ja sam Adel iz Casablance", predstavlja se. Tu je gadno, žali se. Čuvari su grubi, jelo loše. Dok nam sve to govori, okuplja se skupina mlađih muškaraca, također Marokanaca. Svi klimaju i potvrđuju što nam govori Adel. „Mi možemo mnogo toga, dajte nam priliku!" - kaže nam. Priznaje nam da je njegov zahtjev za azilom odbijen i samo je pitanje vremena kad će biti odveden. On još ne gubi nadu, ali može jedino čekati dok ne dođu po njega da bude protjeran.

Naravno da je moguće da su nezadovoljnici u prihvatnom centru spremniji nam reći svoje mišljenje, a pogotovo oni kojima je zahtjev odbijen da su frustrirani i sve vide negativno. Ali što je tu istina? „Ljude se tu sigurno može ugodno smjestiti na dva tjedna", kaže nam Markus Ziebarth, voditelj podružnice Caritasa koja je – sukladno načelu „sve je ovdje" – također smještena u naselju. Ali tu ima ljudi koji ovdje moraju boraviti nekoliko mjeseci i to onda više nije tako ugodno. „Tu ne možete zatvoriti vrata za sobom, tu nema nikakve privatnosti, tu ne možete organizirati vlastiti život", kaže nam Ziebarth. U manjim prihvatnim centrima je to ipak lakše nekako organizirati, ali to ovdje nije jedini problem. „Morate misliti i da je to golemi izazov za grad sa 70.000 stanovnika kao što je Bamberg." Tu su prije bili Amerikanci, ali ovo je ipak nešto posve drugačije.

Autobus pun nevolja?

Načelno, ni stanovnicima prihvatnog centra nije ograničena sloboda kretanja. Uz pomoć gradskih službi, svakog sata kreće zeleni autobus koji sve koji žele prevozi u središte grada. Autobus je brzo pun, čuvari prihvatnog centra pregledavaju isprave putnika i autobus je brzo s onu stranu bodljikave žice.

U neposrednoj blizini prihvatnog centra jedva da ima domaćeg stanovništva koje želi imati nekog posla s izbjeglicama. I u centru Bamberga, poznatog po svojem sveučilištu, slikovitom središtu i izuzetnom pivu, došljaci nisu baš dobrodošli. Mnogi stanovnici i vlasnici trgovina su se požalili na izbjeglice. Statistika kriminala doista bilježi porast sitnih kaznenih djela u toj zoni.

David zato ostaje radije u prihvatnom centru i gleda kako autobus odlazi. „Uglavnom ostajem tu i tu treniram", kaže nam 37-godišnjak iz Gane. Nema što kupovati jer ionako nema novca. Još nije dobio rješenje i još uvijek se nada, makar zna: većina došljaka iz Gane je bila odbijena. „Molim Boga da njemačkom gospodarstvu bude sve bolje, jer želim ovdje ostati živjeti."

Khady iz Senegala nam nevoljko prilazi. Ona više nema nikakvih nada: „Tu sam već godinu dana i nisam priznata", kaže nam. „Nisam priznata" znači da njezin zahtjev za azilom nije prihvaćen. Sada samo još čeka na protjerivanje, ali to je komplicirano za državljane Senegala. Još kompliciraniji je život takvih „nepriznatih" u ovom prihvatnom centru: oni više ne dobivaju nikakav džeparac, stalno izbijaju sukobi i s drugim stanovnicima centra i s čuvarima. „Ne možeš van, ne smiješ raditi. To je izgubljen život", kaže nam Khady.