Kriza promijenila odnos snaga

Martin Schulz, njemački socijaldemokrat i predsjednik Europskog parlamenta, poznat po tome što „na lageru“ uvijek ima koju lijepu riječ, trenutnu je politiku europskih premijera i predsjednika na jednom od njihovih sastanaka na vrhu u listopadu 2011. godine usporedio s Bečkim kongresom. Početkom 19. stoljeća, na tajnim je pregovorima Europu među sobom podijelilo nekoliko europskih velesila. Demokracija je u to vrijeme bila nepoznanica. Zakone u Europskoj uniji bi zapravo zajednički trebali donositi Vijeće ministara, dakle predstavnici zemalja članica, i Europski parlament kao predstavničko tijelo građanki i građana. Zadaće Europske komisije su razrada nacrta zakona te provedba ugovora Unije.

Toliko o teorijskim osnovama i radu EU-a koji su zacrtani Lisabonskim sporazumom. Međutim, taj sustav od početka dužničke krize u proljeće 2010. godine više ne funkcionira. Da bi se Grčku spasilo od kolapsa, predstavnici država članica djelovali su ad hoc. Osnovali su fond za spas kao poduzeće koje posluje u skladu s zakonima države Luxemburg i sklopili međunarodnopravne ugovore. Sve ovo odvijalo se mimo postojećih institucija i procedura. Obrazloženje zvuči plauzibilno: vrijeme i financijska tržišta stvarali su pritisak, a institucije Europske unije nisu bile u stanju djelovati dovoljno brzo.

Bez demokracije na europskoj razini

Europski parlament i nacionalni parlamenti odluke donesene preko noći smjeli su ili samo primiti na znanje, ili naknadno odobriti. Te su okolnosti sada kulminirale potpisivanjem fiskalnog pakta. Ovaj novi međunarodnopravni ugovor sklopilo je samo 25 od 27 članica EU-a. U okviru Europske Unije nije ga bilo moguće provesti. I njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je pakt izborila zajedno s francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, priznala je da je taj ugovor van svih dosadašnjih pravnih okvira u Uniji „drugo najbolje rješenje“.

Dužnička kriza potvrdila je da staro načelo „tko plaća, taj kolo i vodi“ vrijedi i u europskoj politici. Budući da su samo zemlje članice financijski dovoljno snažne da spase slabije države, Europsko vijeće jedino je tijelo za izlaz iz krize. "Europskoj komisiji preostalo je samo vođenje statistika i pisanje izvješća", žali se predsjednik Komisije José Manuel Barroso. Europski parlament mogao je suodlučivati samo o tzv. six-packu, novom paketu pooštrenih zakona o ekonomskom upravljanju. Bitne odluke donesene su mimo zastupnika.

"Više demokracije u Europi ne mora nužno dovesti do bolje politike", upozorio je berlinski profesor politologije Herfried Münkler u razgovoru za njemački tjednik Der Spiegel. Ističe da demokracija ne mora dovesti do vladavine bolje europske elite. „Oni koji danas zagovaraju demokratizaciju Europe igraju veoma smjelu igru koja lako može dovesti do raspada Europe. Moguće je da oni koji u demokratizaciji vide rješenje krize toga uopće nisu svjesni. Demokratizacija je za njih automatski refleks na krizu. No, za demokraciju su potrebni uvjeti kojih u Europi trenutno nema.“ Europa, smatra Münkler, nema naciju, politički je parcelirana i etnički kvotirana. Nepovjerenje ljudi prema Europi duboko je ukorijenjeno, što pokazuje i loš odaziv birača na izborima za Europski parlament, objašnjava Münkler i dodaje: „Unatoč svim svojim greškama i nespretnostima su elite te koje Europu drže na okupu. Dakle, bismo li onda trebali razmišljati o demokratizaciji, ili pak o boljim upravljačkim sposobnostima elita“, retorički je pitao Münkler u razgovoru za Spiegel.

Merkel plaća pa i dirigira

Njemačka i Francuska oduvijek su bile pokretači europskog razvoja. Kriza je pokazala da Njemačka kao financijski najmoćnija europska država pokazuje smjer izlaza iz krize, vukući pritom Francusku za sobom. Prema vlastitim riječima, njemačka kancelarka Angela Merkel nije se nametala kao osoba koja će preuzeti vodeću ulogu. Zemlje pogođene dužničkom krizom predbacuju joj da predugo oklijeva i odugovlači. Manje države gunđaju jer velika Njemačka užurbanim tempom provodi svoje zamisli. Njemački ministar obrane Thomas de Maizière i član Kršćansko-demokratske unije kancelarke Merkel na sigurnosnoj konferenciji u veljači 2012. godine upozorio je da se Njemačku ne smije preopterećivati. „Kada drugi energično ustraju na tome da preuzmete vodstvo, često samo traže novac“, rekao je de Maizière. Dok je god dužnička kriza glavna tema u Europi, nacionalne vlade – prvenstveno njemačka – ostat će njezini centri moći. U vezi s ovim britanski je povjesničar Timothy Garton Ash rekao kako je Njemačka u Europi, koja je iz dana u dan sve slabija, protiv svoje volje postala „kvazi-hegemonist“.

Središnja banka kao centar moći

Uloga Europske središnje banke (ESB) u Frankfurtu na Majni u krizi je znatno dobila na važnosti. ESB je u biti zadužen za stabilnost vrijednosti novca u 17 zemalja članica koje imaju euro kao zajedničku valutu i trenutno je jedina nadnacionalna institucija Europske unije koja je u stanju brzo i dugotrajno utjecati na tržišta – i to bez parlamentarne kontrole te neovisno o politici. ESB privatnim bankama daje jeftine kredite, povećava količinu novca u opticaju i kupuje obveznice država eurozone koje su u stisci. Te su mjere kršenje tabua koje bi u normalnim okolnostima dovele do znatno žešćih protesta. Međutim, u vremenima krize kritika na račun ESB-a baš i nema, oglasila se tek nekolicina dežurnih njemačkih čuvara stabilnosti.

Međutim, novi predsjednik banke Mario Draghi na njih se ne obazire. Svjestan je toga da, kratkoročno gledano, samo ESB može ublažiti posljedice krize i održati bankovni sustav na životu. Mnoga ispitivanja javnog mnijenja provedena u zemljama Unije pokazuju da građani od mjera kojima Europsko vijeće pokušava pobijediti krizu ne očekuju mnogo. Samo četvrtina Britanaca, Francuza i Nijemaca vjeruje da će svi ti silni zaključci sastanaka na vrhu dovesti do sretnog završetka.

Pa ipak, većina stanovnika eurozone prema anketama misli da će zajednička valuta postojati i za deset godina.