Komentar: Moje srce pripada meni | Politika | DW | 17.01.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Komentar: Moje srce pripada meni

Drastični manjak donatorskih organa u Njemačkoj je upravo sramotan. Odbijanjem rješenja po kojem bi svaki građanin automatski bio donator organa Bundestag je propustio povijesnu šansu, smatra Astrid Prange.

Moram i sama priznati da tek odnedavno posjedujem donatorsku iskaznicu. Dugo vremena si nisam mogla zamisliti da moje tijelo nakon smrti otvaraju i iz njega uzimaju organe. To sam smatrala nekako nedostojanstvenim i pomalo zastrašujućim.

No smrt je ipak pobijedila ovaj strah, smrt je nekako sveprisutna: u trenutku kada tijekom vožnje dajem prolaz kolima hitne pomoći, kada kod nekoga iz mog kruga poznanika bude dijagnosticirana neka teška bolest, kod svakog terorističkog napada za koji saznam preko medija pa čak i kada gledam neki bezopasni krimić. Smrt je uvijek tu poput neke sjene i nemoguće je riješiti je se.

Za smrt se nema vremena

Kommentarbild Astrid Prange (DW/P. Böll)

Astrid Prange

A zapravo tabu tema smrti ne pristaje mojoj svakodnevici. Jer  uopće nemam vremena za razmišljanje o vlastitom kraju. Na kraju krajeva sam uvijek nečim zaokupljena. Treba odgovoriti na mnoge mailove i obaviti stvari s liste neobavljenih zadataka. Radije se bavim sportom nego što posjećujem bolnice.

No potiskivanje ove teme mi sve češće pada teško. Reforma zakona o doniranju organa koju je upravo prihvatio Bundestag pojačava pritisak na svakoga tko se suočio s tabu temom smrti. To je ispravno i važno. Jer radi se o tomu kako ublažiti drastični manjak donatorskih organa. Radi se o životu i smrti.

Strah i nelagoda

No velika promjena smjera je izostala, nažalost. Rješenje ministra zdravstva Jensa Spahna po kojemu bi svaki građanin bio donator organa ako to izričito ne zabrani nije prošlo.

Strah od toga da se nekog posthumno proglasi donatorom organa je na kraju bio veći od toga da se za života donese odluka o doniranju  i da se tako rođake poštedi ove odluke.

To je žalosno jer rješenje ministra Spahna ne bi nikoga prisililo ne to da protiv svoje volje donira organe. Ovo rješenje isto tako nije "nasilno oduzimanje ljudskog tijela", kako su to tvrdili neki zastupnici. Ovo rješenje jednostavno prisiljava na suočavanje s tabu temom smrti.

Zastupnici su glasali za "sve po starom"

Pogledajte video 04:56

Anonimni darovatelji organa - altruizam na djelu

Odlukom o rješenju po kojem građani i dalje nisu donatori organa ako to izričito ne odluče, Bundestag se odlučio za nastavak sadašnjeg nezadovoljavajućeg stanja. No time što će se građane uvijek iznova, recimo pri produljenju osobne iskaznice, pitati žele li postati donatori, načinjen je manji pomak.

Moram priznati da mogu razumjeti i ovakvu odluku Bundestaga. No unatoč tomu sam razočarana. Jer za svakog tko stoji na dugoj listi za donatorski organ se radi o životu ili smrti, nadi i očajanju, spasu ili mučenju. I to isto vrijedi i za rodbinu pogođenih.

Ja svim protivnicima i pobornicima trenutnog rješenja želim da se na kraju ipak više građana odluči na doniranje organa čime bi se smanjila sramotna nestašica.

Suočavanje sa smrću je promijenilo moj pogled na život. Ljudska ranjivost i smrtnost pokazuje koliko je dragocjen svaki dan u životu. Živjeti kako bi se nekog spasilo u trenutku smrti je predivna ljudska gesta.