1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kremlj u balkanskoj slijepoj ulici

24. srpnja 2018

Grčka i Makedonija negativno reagiraju na kritike Moskve zbog kompromisa ove dvije zemlje. Propagandni odgovor Kremlja glasi: svi plešu kako Amerika svira. O fijasku ruske politike na Balkanu piše Konstantin von Eggert.

https://p.dw.com/p/31ymw
Russland Griechenland Tsipras bei Putin
Foto: picture-alliance/dpa/Zemlianichenko

Famozna „vašingtonska svirka" je nekada bila simbol impotencije i gluposti sovjetske propagande. Danas, sudeći po ruskom Ministarstvu vanjskih poslova i državnoj televiziji, Amerikanci sviraju u Jerihonsku trubu po čijim tonovima ne plešu samo nevjerni balkanski narodi. Ne, po tim notama pleše i Njemačka, predvođena Angelom Merkel, i uopće cijela Europska unija (još uvijek) uključujući i Theresu May s čitavim kabinetom.

Istina, to s Merkel je pucanj u prazno. Donald Trump – koji po sili funkcije posjeduje Jerihonsku trubu – vjeruje da Merkel pleše po glazbi moskovske balalajke jer se slaže s gradnjom Sjevernog toka 2 i daje premalo novca na vojne izdatke. Kako se prema tome odnosi službena Moskva za sada nije poznato. Izgleda da će Merkel morati priznati da je dvostruka agentca CIA-e i KGB-a.

Bez ironije sada: politika Moskve na Balkanu je beskonačni strip o grubosti, aroganciji i povijesnom neznanju. U tom stripu Vladimir Putin ima ulogu ruskog imperatora (možda Aleksandra Trećeg, danas omiljenog u Moskvi, možda i Nikolaja Drugog).

U tom je scenariju Blkan područje naseljeno jednostavnim seljanima koji se mole ruskom caru kao zaštitniku i čuvaru vjere pred katoličkim hereticima iz Beča i muhamedancima carigradskog sultana. I tako i bi, po naređenju iz Petrograda (ili, danas, Moskve). Tko sebi dopusti neposlušnost, bit će kažnjen – kao kada su 1903. urotnici uz podršku Rusije ubili srpskog kralja Aleksandra Obrenovića.

von Eggert Konstantin Kommentarbild App
Gost-komentator Konstantin von Eggert

Ovakva slika svijeta, blago rečeno, nije baš harmonična i stara je najmanje stoljeće i pol. Poslije Drugog svjetskog rata ona je i sasvim prestala odražavati realnost – dovoljno je podsjetiti na odstojanje koje je Titova Jugoslavija držala ka Sovjetskom Savezu.

Nakon krvavog raspada, uključenje bivših republika Jugoslavije u EU ili NATO – ovo drugo ne važi za Srbiju – postalo je glavni cilj elita balkanskih država koje nisu htjele reprizu ratova devedesetih sa sve etničkim čišćenjima i kolonama izbjeglica. Ako su i spremne prodati svoj suverenitet, svakako ga nisu spremne prodati Moskvi. Novi naraštaji stasaju u tim državama dok one teže ka EU-u i NATO-u.

Europljani i Amerikanci, naravno, to vide kao pozitivan razvoj (nitko nije lud da plače za bezumnim balkanskim nacionalistima), ali više nemaju privlačnost kakvu su imali. S obzirom da od novih članica u dogledno vrijeme ne bi bilo financijske, ekonomske i socijalne koristi, biračko tijelo u državama EU i NATO nije baš oduševljeno prijemom novih zemalja.

Moskva je svih ovih godina u regiji sustavno kultivirala nacionaliste, opskurne pojave, kovače zavjera i jednostavne bandite. Kupovali su ih, laskali im, šaptali. Sve pod mantrom slavenskog bratstva, pravoslavnog identiteta i borbe protiv „nakaradnih zapadnih vrijednosti". Isti princip, osim ovog sa slavenstvom, važi za tradicionalno ljevičarsku i antiameričku Grčku.

Sudeći po „briljantnim" rezultatima, pokušaj povijesne rekonstrukcije očito je odeo rusku politiku u slijepu ulicu. Kada Crna Gora radosno uvodi sankcije protiv Kremlja, a grčko Ministarstvo gospodi na Crvenom trgu dijeli lekcije o suverenitetu –nije li možda vrijeme da Moskva preispita tu politiku?

Ali ne treba očekivati samokritiku u Moskvi. Daleko je lakše sve objasniti intrigama Washingtona i njegove agentice Merkel nego priznati sebi da dugoročni uspjesi ne dolaze ako je čitava strategija barbarska drskost pomiješana s bezgraničnim cinizmom i oslanjanje na korupciju u međunarodnim odnosima.

Konstantin von Eggert je komentator i voditelj neovisne ruske TV postaje Dožd