Komentar: Kome služe crkve i patrijarsi? | Politika | DW | 16.01.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Komentar: Kome služe crkve i patrijarsi?

Autokefalnost ukrajinske crkve izazvala je podjele u pravoslavnom svijetu i ušla u domenu geopolitike. Po strani je ostalo najvažnije: ljudi i njihova vjera, piše u komentaru novinar ukrajinske redakcije DW Eugen Theise.

Od šestog siječnja kada je ekumenski patrijarh Bartolomej predao poglavaru nove pravoslavne crkve u Ukrajini Epifaniju takozvani tomos – akt o autokefalnosti – taj smjeli crkveno-pravni manevar izaziva žestoke reakcije. Pobornici crkvene neovisnosti u Ukrajini raduju se i to ne bez zlobe. Raduju se porazu ruskog patrijarha Kirila koji definitivno gubi kontrolu nad Ukrajinom.

Stoga svećenici u Moskvi zazivaju podjelu svjetskog pravoslavlja tako što su patrijarhiji u Carigradu otkazali zajedničke službe. Politički promatrači pak razglabaju o geopolitici i razvijaju teorije zavjere sve do tobožnje uloge američkih tajnih službi.

U vrijeme takvih sukoba za jedan važan aspekt jedva da ostaje prostora: za ljude i njihovu vjeru. Milijuni pravoslavnih kršćana u Ukrajini osjećaju olakšanje. U pitanju su vjernici dvije crkve koje su se prije četvrt stoljeća odcijepile od Ukrajinske pravoslavne crkve koja je ostala vjerna Moskvi – oni su sada temelj za novu ujedinjenu crkvu. Vjeruju da državna neovisnost Ukrajine mora biti ispraćena i crkvenom neovisnošću. Ipak, iz ugla Moskve može biti riječi jedino o autonomiji.

Protjerivanje kao kazna

Provisorisches Kommentarbild Eugen Theise, Deutsche Welle Ukrainisch

Eugen Theise

„Otpadnici" su sada kažnjeni progonom iz pravoslavlja. Godinama su stigmatizirani kao „separatisti", njihova krštenja nisu priznavana i koliko god jaka bila njihova kršćanska vjera, iz ugla kanonske pravoslavne crkve nemaju pravo na spasenje. Njihova pričest nije bila posvećena nego proglašena običnim konzumiranjem kruha i vina na „ilegalnim okupljanjima".

Meni bi, kao protestantu, to sve moglo biti svejedno. Ni papa ni patrijarh nemaju bitne uloge u mom kršćanskom poimanju sveta i baš me briga da li drugi priznaju moje krštenje i molitve. To je na kraju moja vjera. Pa ipak kao kršćanin dijelim osjećaje ovih „raskolnika". Jasno mi je što je drugačije kod pravoslavlja – tamo je, osim Biblije, važna i legitimacija svećenika koju vuku još od Isusovih apostola.

Zato me raduje što ukrajinski pravoslavci ponovo važe za „legalne" kršćane. Patrijarhu Bartolomeju valja odati priznanje što nije okrenuo glavu od ove crkvene drame. Protjerivanje iz kršćanske vjere milijuna vjernika iz jedne zemlje nije bilo održivo na duge staze. Ekumenski patrijarh je to prepoznao najkasnije 2008. godine. Još onda je vodio intenzivne razgovore sa predstavnicima sve tri pravoslavne grupacije u Ukrajini. Dogovor o autokefalnosti ukrajinske pravoslavne crkve tada nije propao samo zbog Moskve već i zbog sitnih interesa pojedinih ukrajinskih poglavara.

Oni koji kritiziraju Bartolomeja ignoriraju realnost: najkasnije od rata u Donbasu i aneksije Krima nije više bila moguća ujedinjena pravoslavna crkva u Ukrajini pod patronatom moskovske patrijarhije. Zašto bi Ukrajinci ostali vjerni crkvi koja odbija pogreb po pravoslavnim običajima mnogim vojnicima palim na istoku zemlje? Crkvi čiji svećenici u Donbasu propovijedima dolijevaju ulje na vatru oružanog konflikta i pozdravljaju rusku aneksiju Krima? Ankete pokazuju da većina Ukrajinaca više ne želi biti dio imperije pod kontrolom Moskve – ni politički, ni crkveno.

Političke opasnosti za novu crkvu

U patriotskom zanosu sada Ukrajinci ulaze u opasnost da se ponašaju jednako arogantno kao ruska strana. Plješću svojim političarima na jeftinom populizmu i grubom petljanju u crkvene poslove. Zakonom su recimo obavezali Ukrajinsku crkvu Moskovske patrijarhije da se preimenuje u „Rusku pravoslavnu crkvu".

Poglavar nove crkve mitropolit Epifanije čak je upregnut u izbornu kampanju predsjednika Petra Porošenka. Na plakatima je rame uz rame s njim. Neki svećenici dobivaaju odličja za takozvane „patriotske zasluge". Opasna je to igra koja pokazuje kako se tomos politizira na ukrajinskoj strani. Ljudi i njihova vjera – ono dakle zašto crkva i postoji – nažalost sve više padaju u pozadinu.

 

Preporuka uredništva