INF - razgovor umjesto naoružavanja
15. veljače 2019
Problem je poznat najkasnije od 2013. godine. Tada je bivši američki predsjednik Barack Obama prvi put službeno optužio Rusiju za kršenje Sporazuma o nuklearnim raketama kratkog i srednjeg dometa (INF). Šef Kremlja Vladimir Putin je, prema Obaminim riječima, počeo sa stacioniranjem mobilnih, teško zaustavljivih krstarećih raketa koje bi lako mogle stići do europskih gradova i vojnih postrojenja NATO-a. Problem ruskog naoružanja je naišao na malu pozornost u javnosti. Vjerovalo se da je Hladni rat završen jednom za svagda. Teorijama zastrašivanja, brojanjem raketa i ugovorima o naoružanju, kako se moglo čuti, nitko se nije zaista želio baviti. Iz ruskog kuta gledano, s naoružavanjem je započeo Zapad jer je SAD započeo sa stacioniranjem raketnog obrambenog sustava u Europi koji, međutim, nije trebao biti uperen protiv Moskve, već protiv Irana, Sjeverne Koreje i drugih problematičnih država. Godinama je tinjao sukob oko naoružanja između NATO-a i Rusije.
Spriječiti novu spiralu naoružanja
Tek je svađalački raspoloženi predsjednik Donald Trump sa svojim izlaskom iz INF-a privukao pažnju. Odjednom svi govore o strahu od nuklearnih krstarećih raketa. Trump je uspio NATO, vojni savez koji on inače malo cijeni, ujediniti iza sebe. Zajedno protiv Rusa, to funkcionira. Obje strane se sada odjednom više ne pridržavaju sporazuma. Ministri obrane zemalja članica NATO-a su u Bruxellesu razgovarali o tome što treba sada učiniti. Kako bi trebalo odgovoriti na očitu vojnu prednost ruske strane? Želi li Vladimir Putin Europi zaista vojno zaprijetiti ili je kod njega prije riječ o tome da podijeli Zapad i drži ga pod stalnim pritiskom?
Na ova pitanja Savez još nije našao odgovor. Čelnici NATO-a i njemačka savezna vlada još uvijek isključuju mogućnost obnove naoružanja na europskom tlu. Ne bi trebalo doći do iste situacije kao početkom 80-tih u Njemačkoj, kada se žestoko svađalo oko naoružanja američkim Pershing raketama kao odgovoru na prijetnje sovjetskim raketama SS-20. U konačnici je ova utrka u naoružanju dovela do pregovora s Moskvom i potpisivanja INF-a koji je stupio na snagu 1988. godine.
Uključiti druge
Ovaj recept bi mogao djelovati i u ovom konfliktu. No on je skup i izazvao bi enorman politički otpor u Europi. NATO, i s njim vodeća sila SAD, se prvo zalažu za provjeru drugih opcija, možda raketama stacioniranim na podmornicama ili drugim još uvijek neimenovanim mjerama. I pregovori o nuklearnim raketama srednjeg dometa nisu isključeni ako druge nacije, koje žele biti vojne sile, poput Kine, Irana, Indije i Pakistana budu uključene. NATO bi međutim morao biti spreman odgovoriti ruskim zahtjevima i razgovarati o antiraketnom obrambenom sustavu u Europi. Jasno je samo da ruski predsjednik Putin treba jasnu poruku i da će reagirati samo na žestok odgovor. U tom smislu inače prilično kaotična Trumpova administracija nije pogriješila povlačenjem iz INF-a.
Novootkrivena transatlantska harmonija u ovom pitanju će međutim biti ponovo pokvarena. Istodobno s održavanjem sastanka NATO-a u Bruxellesu, SAD organizira konferenciju o Bliskom istoku u Varšavi koja je usmjerena protiv stava Europljana, Kineza i Rusa o mogućem nuklearnom oružju Irana. Ovdje partneri u okviru NATO-a rade jedni protiv drugih, što je nerazumljivo i nepotrebno. Rusi će se radovati. To ne služi cilju.
Na sigurnosnoj konferenciji idućeg vikenda u Münchenu bi glavni tajnik NATO-a Stoltenberg i ruski ministar vanjskih poslova Lavrov trebali poduzeti konkretne korake za pokretanje pregovora o raketama srednjeg dometa u Europi i svijetu.