Komentar: Bajka o propasti Europske unije u vrijeme koronakrize | Politika | DW | 15.05.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Komentar: Bajka o propasti Europske unije u vrijeme koronakrize

Pandemija koronavirusa je Europsku uniju dovela u ozbiljnu krizu. Zbog manjka soldarnosti sjevernih zemalja prijeti čak raspad Unije, čuje se često s različitih strana. No do toga neće doći, smatra Zoran Arbutina.

Već tjednima mnogi analtitičari i političari kao realnu opasnost govore o prijetećem kraju EU-a. Sada, kada su u kontekstu koronakrize privrede mnogih zemalja ozbiljno uzdrmane, potreban je zajednički europski financijsko-politički odgovor. Čarobno se rješenje vidi u solidarnosti koja je potrebna, konkretno to znači u tzv. koronaobveznicama - radi se o staroj ideji euroobveznica kojoj je sada samo promijenjeno ime.

Zahtijev glasi: bogatije zemlje EU-a trebale bi biti solidarne s manje bogatim zemljama juga. Kako bi se privreda na jugu ponovo pokrenula, sjever bi trebao pristati na načelo zajedničkog zaduživanja. U suprotnom prijeti, ovisno o izvorima, "smrtrna opasnost za EU", "raspad eurozone", "početak kraja " ili čak "slom" Europske unije.

To nije prva kriza EU-a

Nije ovo prvi puta da se konstatira opasnost od raspada Unije. Slična su se upozorenja mogla čuti i za vrijeme tzv. izbjegličke krize 2015./2016. godine, a prije toga u vrijeme financijske i dužničke krize 2008./2009. I uvijek su apelirale jednom zemlje zapada i sjevera Unije, drugi puta zemlje juga na solidarnost onih drugih. A pritom solidarnost uopće nije konstitutivni element Europske unije.

Arbutina Zoran

Zoran Arbutina

Već kada je 1950. osnovana Europske zajednica za ugljen i čelik, neka vrsta prethodnica sadašnje Unije, središnja točka oko koje se sve vrtilo bila je privredna suradnja. Logika koja je stajala u pozadini je bilo uvjerenje da zemlje koje su industrijski jedna o drugoj ovisne i međusobno trguju, neće voditi rat jedne protiv drugih.

Svako kasnije produbljivanje i proširivanje te zajednice slijedilo je tu logiku - od Europske ekonomske zajednice 1957., preko stvaranja "šengenskog prostora" 1985., uspostave Europske privredne i monetarne unije 1990. sve do  konstituiranja zajedničkog tržišta 1993. i zaključenja Lisabonskog ugovora 2009., koji važi i danas. Uvijek se u prvom redu radilo o tome da se potaknu i olakšaju prekogranična trgovina i privredna proizvodnja, da se ustanove zajednička pravila za nesmetan promet roba, usluga, ljudi i kapitala.

Dvije Europe

Solidarnost kao cilj Europske unije nije dio tog koncepta. Na razini EU-a postoje doduše - i to vrlo solidno popunjeni - različiti strukturalni i regionalni fondovi od kojih korist ponajprije imaju privredno slabije razvijene zemlje Unije. No njihov cilj je prije svega izjednačavanje proizvodnih i životnih uvjeta unutar zajedničkog tržišta. To se doduše može vidjeti kao čin solidarnosti, ali u stvari se tu prije svega radi o instrumentima ekonomske politike u službi tržišta.

Ključno je pritom: od tako ekonomski orijentirane Europske unije profitiraju svi koji su joj se priključili. Svakako, neki više (recimo Njemačka ili Nizozemska), a neki manje. Ali na kraju za sve zemlje važi: kao članicama Unije njima je bolje nega da su izvan nje. Bez obzira na sve populističke parole i nacionalističku retoriku - s izuzetkom Velike Britanije ta se činjenica svuda uviđa. Otuda onda i rijedak stupanj jedinstvenosti kada se radi o pregovorima o Brexitu - nitko nema namjeru biti sljedeći i napustiti klub. EU kao ekonomska interesna zajednica dakle funkcionira.

No postoji i jedna druga Europa - ona "zajednica vrijednosti" o kojoj je tako često riječ. Samo što su poštivanje načela pravne države, borba protiv korupcije ili zaštita ljudskih i manjinskih prava doduše poželjni, ali nisu konstitutivni za EU. U mnogim državama članicama te vrijednosti ionake spadaju u dio društvenog samorazumijevanja - i bez EU-a. A u drugima to nije slučaj - usprkos EU-u.

Europska realnost

Na razini Europske unije se posebno brane one vrijednosti koje su tržišno relevantne. Nitko se naime privredno ne angažira rado u nekoj zemlji u kojoj su sudovi ovisni o samovolji moćnika, pa se onda štite načela vladavine prava. Ali da je primjerice sloboda medija tu manje važna, zorno pokazuju primjeri Mađarske, Poljske ili Hrvatske. Tamo se "europski standardi" često proizvoljno interpretiraju i primjenjuju.

To se vidi i kada je riječ o kaznama odnosno sankcijama. Dok se kršenje tržišnih pravila vrlo lako i brzo sankcioniraju osjetnim novčanim kaznama, u slučaju povrede ovih drugih vrijednosti jedino čega se netko mora bojati su emocionalni govori nekih zastupnika u Europskom parlamentu. S tim se stanjem stvari čovjek ne mora slagati i može se angažirati kako bi se to promijenilo. Ali to je do daljnjeg europska realnost.

Solidarnost - do koje granice?

Solidarnost je jedna od tih "viših" vrijednosti. Na razini EU-a postoji jedan Fond solidarnosti. On je ustanovljen nakon velike poplave 2002. godine s namjerom da se u slučaju velikih elementarnih nepogoda pomogne oporavak privrede u pogođenim zemljama.

No koronaobveznice nisu dio tog fonda. Svakako je moguće raspravljati o tome je li načelo zajedničkog zaduženja uistinu najpogodniji instrument kojim se treba boriti protiv posljedica ove sadašnje krize. Ili ipak postoje i neke druge mogućnosti, jednako efikasne ali s manje rizika. No u tu raspravu uvoditi pojam solidarnosti kao moralnu kategoriju bilo bi pogrešno. Neovisno o tome koja će odluka na kraju biti donešena - na pitanju koronaobveznice se Europske unija neće raspasti: "It's the economy, stupid!"