Koliko košta biti... Egipćanin?
9. travnja 2023
Iračka novinarka Hiba Ahmad je u doba širenja takozvane „Islamske države“ po njenoj domovini 2014. shvatila da treba biti spremna i na bijeg: „Mislila sam tek naći neko mjesto izvan Iraka gdje bih bila sigurna. Ako u Iraku postane neizdrživo da mogu otići.“
Nakon istraživanja po internetu, našla je razmjerno povoljno rješenje: odlučila je kupiti mali apartman u primorskom mjestašcu u Turskoj, sat vremena vožnje od Istanbula za 40 tisuća dolara. IS je poražena, ali ona i dalje redovito odlazi u Tursku. „Sad je razlog što je u Bagdadu po ljeti veoma vruće. Tamo je ugodno i mirno i obično ostanem dva, tri mjeseca.“
Iako je i Turska nedavno pooštrila propise o boravištu stranaca, kao posjednica nekretnine u toj zemlji bez problema može produžiti svoju dvogodišnju vizu– kao turist bi smjela ostati najviše mjesec dana. A nakon određenog broja godina „boravišta“ u Turskoj bi, ako želi, mogla čak zatražiti državljanstvo Turske.
Velika razlika „zlatne vize" i „zlatne putovnice"
Turska viza iračke novinarke je tek nešto blaži i nešto jeftiniji oblik onoga što se u stručnim krugovima zove residency by investmens – državljanstvo temeljem ulaganja. To se često zove „zlatna viza“ i „zlatna putovnica“, makar upućeni tu čine bitnu razliku u tim terminima. „Zlatna viza“ se dobiva na temelju posjeda nekretnine, „zlatna putovnica“ na temelju investicije kapitala u tu zemlju: tu su iznosi mnogo veći, više je papira i vremena. Naravno, ako se taj iznos piše sa sedam ili više znamenki u eurima, onda to često ide brže i jednostavnije.
Nema tome dugo da je i čitav niz država Zapada – od SAD i Kanade pa do više država EU, imalo tu mogućnost otvoriti svoja vrata stranim, ali imućnim državljanima. Ali kako nam objašnjava Jelena Dzankic s European University Institute u Italiji i sudionica projekta Global Citizenship Observatory, to se u Europi promijenilo. Mnogo je zemalja nudilo tu mogućnost, od Irske pa do Portugala, Grčke ili Cipra, ali zbog „čitavog niza skandala i rizika“ povezanih s izdavanjem boravišta ili čak državljanstva takvim osobama, sve više se napušta ta praksa.
Tu se redovito kritizira kako se „prodaje državljanstvo" tek onima punih džepova. Tko su oni – kriminalci ili čak teroristi, to se čini manje važnim. A kod izdavanja boravišne dozvole temeljem nekretnine to onda neminovno znači i veće cijene kuća i stanova uz svu opasnost korupcije i pranja novca. Sve to je još postalo gore nakon početka rata protiv Ukrajine tako da je Bruxelles naložio svojim članicama da konačno prekinu tu praksu.
Europa se zatvara, Bliski istok se otvara
„Utoliko pretpostavljam da je jedno tržište – ono u Europskoj uniji – postalo nedostupno pa su ljudi počeli tražiti neku primjerenu alternativu“, kaže nam Dzankic i nastavlja: „Trend na Bliskom istoku je upravo obrnut od onoga što vidimo u Europi“. Jer tamo izgleda da se države upravo natječu privući osobe koje bi željele kupiti državljanstvo jer čak spuštaju cijenu za to.
Na primjer Egipat: tamo je još 2020. otvorena mogućnost stjecanja državljanstva putem investicija (citizenship by investment, CBI), ali zbog gospodarskih teškoća kroz koje prolazi ta zemlja ovog ožujka je čak smanjen iznos potrebne investicije kako bi se dobila putovnica Egipta. Slično je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje je dozvola boravišta čak „postala jeftinija“ prošle godine. Tako se može još od 2018. doći i u Jordan, Katar od prije tri godine nudi dužu, privremenu dozvolu boravišta na temelju posjeda nekretnine. I Bahrain odnedavno nudi „zlatnu boravišnu vizu“, čak i Saudijska Arabija je ove godine uvela premium residency.
Takva praksa „prodaje državljanstva“, potpuno nespojiva s građanskim poimanjem nacije i države kakva se stvorila u 19. stoljeću je zapravo počela još 1982. kad je južnopacifička otočka državica Tonga postala prvom zemljom koja je bila spremna dati državljanstvo investitorima. Dvije godine kasnije se istog dosjetila i karipska državica Sveti Kristofor i Nevis, a danas još uvijek nekih osamdesetak država svijeta nude neki model stjecanja boravišta ili državljanstva za one dubljeg džepa.
Nisu samo Rusi...
Koliko on dubok treba biti, to ovisi o državi: u nekoj malenoj karipskoj državi će biti dovoljno stotinjak tisuća američkih dolara, za državu Europe – gdje je to još uopće moguće, treba računati na preko 3 milijuna eura. Isto tako, kad se spomene kupovina državljanstva, možda najprije pomislimo na Ruse, ali David Regueiro iz švicarske organizacije Investment Migration Council (IMC) nas uvjerava kako to nije točno.
Zapravo nema točnih podataka, ali nam kaže kako „ima određenih pravilnosti“. Osobito kad je riječ o boravištu i državljanstvu u državama Bliskog istoka, „najaktivniji“ su investitori opet – iz država Bliskog istoka. Tu su i imućni građani Saudijske Arabije, Kuvajta, Katara ili Bahraina, ali i bogatuni država za koje bi mogli pretpostaviti da traže neku drugu domovinu: Libanona, Sirije ili Irana.
Prema saznanjima te organizacije, većina takvih imućnih ptica-selica su „teški“ negdje od 2 do 10 milijuna američkih dolara, ali dobra četvrtina ih ima znatno manje. Uopće, takvi razmjerno imućni, ali ne i pravi bogatuni su „potencijal“ na tržištu državljanstvom: „Možda da se tu počne negdje s 50 tisuća dolara uz bitne povlastice, tu bi bilo mnogo zainteresiranih“, misli stručnjak.
A tko da im zabrani?
Hoće li se ta praksa nastaviti? I u Europi je najviše kritika bilo zbog mogućih kriminalaca kojima se tako otvaraju vrata, ali je osnovno pitanje kako će se ti došljaci onda uklopiti u društvo države u koju dolaze. Ili „dolaze“: za neke države uopće nije potrebno niti fizički prijeći granicu da bi se, uz određenu svotu, na koncu dobilo njeno državljanstvo. U državama Kariba ta praksa već traje dugo i nisu se pojavili neki osobiti problemi. A osobito na Bliskom istoku nema niti nekog tijela – kao što je za države Starog kontinenta Europska unija – koje bi tu postavljalo neka pravila i ograničenja.
No Jelena Dzankic nam kaže kako bi neka ograničenja mogla doći indirektno i navodi primjer pacifičke državice Vanuatu. S njom je Europska unija imala sporazum o bezviznom režimu, ali je Bruxellesu ipak dojadilo što Vanuatu također velikodušno prodaje svoje državljanstvo tako da su u Europu bez vize stizali i ljudi koji doduše imaju putovnicu te države, ali inaöe nemaju veze s tamošnjim stanovništvom. Zato je koncem prošle godine prekinula sporazum i opet uvela vize za državljane te pacifičke države. Zato na pitanje budućnosti, Dzankic odgovara: „Sve ovisi o tome, kako se pojedine države odnose prema praksi prodaje državljanstva ili boravišta.“
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu