Bivši talac Šarabi: "Želio sam ostati ljudsko biće"

Eli Šarabi gleda na more. Valovi se razbijaju o plažu u Herzliyi, nedaleko od Tel Aviva. Prošla je godina dana otkako je ovaj 53-godišnjak oslobođen na temelju dogovora s Hamasom o oslobađanju talaca iz Pojasa Gaze.

Ovaj obiteljski čovjek iz kibuca Beeri je 491 dan bio talac terorističke organizacije Hamas, provodeći većinu vremena pod zemljom u tunelima u Pojasu Gaze. Vidjeti more i slušati valove znači slobodu, kaže on. "O ovome smo mogli samo sanjati 50 metara pod zemljom. Imam sreće što sam ovdje živ, na slobodi", priča dalje.

More ga podsjeća na njegovog brata Yosija, koji je volio surfati. Yosi Šarabi je također otet 7. listopada 2023. Umro je u zatočeništvu za vrijeme jednog zračnog napada. Elija Šarabija stalno progone sjećanja na 7. listopada - kada su stotine terorista napale Izrael, uključujući i njegov kibuc Beeri.

Eli je pobjegao u sklonište u svojoj kući sa suprugom i dvije kćeri, u dobi od 13 i 16 godina.

„Teroristi su počeli pucati u sklonište. Moja supruga je skočila na našu kćer Noyu. Ja sam svojim tijelom zaštitio Yael. Vikali smo im da prestanu. Jedan terorist je naredio da me izvedu iz kuće. U tom trenutku sam shvatio da me otimaju. Pogledao sam svoje kćeri i vidio strah u njihovim očima. Pokušao sam ih smiriti i rekao da ću se vratiti", prisjeća se Eli.

Teroristi su se smijali i sve snimali

Prije nego što je odveden vidio je više od 100 terorista. Bili su, kaže, u svakoj kući. Vidio je kako gori kuća njegovog prijatelja kojeg su ubili. Teroristi su se smijali i snimali sami sebe. Nikada to neće zaboraviti, kaže Eli Šarabi. Tada se, kaže, prebacio u modus preživljavanja.

U zatočeništvu je, kaže, imao osjećaj da, „ako te išta može ubiti, to je glad". Ponekad je, kaže, dobivao zdjelu tjestenine. "Zatim moraš čekati 24 sata dok opet ne bude nešto za jelo. Brojiš svako zrno riže. Dijeliš s drugim taocima. Ako umreš, možeš reći da si pokušao ostati čovjek i da si bio fer prema svojim prijateljima", kaže Eli.

Nakon mjesec dana Eli je odveden u Hamasov tunel gdje je naišao na druge taoce. Eli priča da su jedni drugima pomagali da prežive. Kaže da je pokušavao biti discipliniran u raspodjeli hrane - kako bi se borio protiv gladi.

Dizanje utega – s bocom vode

Bilo mu je, kaže, važno imati rutinu. Ujutro su se molili, u podne su pokušavali jesti. Iako je bio okovan željeznim lancem 485 dana, Eli kaže da je pokušao malo hodati. Dizao je utege s bocom vode kako bi održao snagu.

Strah je bio stalni pratitelj: "Vidiš napunjeno oružje, drže ga na tvojoj glavi, prijete ti. Uvijek si prestravljen." Danas kaže da je ono što mu je pomoglo bilo obećanje supruzi i kćerima da će se vratiti.

Priča kako je poticao ostale taoce da svaki dan razgovaraju o nečemu pozitivnom kako bi im to pomoglo kod psihičkog nošenja sa zatočeništvom, nešto poput da su nekada pili čaj ili da ih otmičari nisu mučili nijedan dan.

„Ako dobiju naredbu da vas ubiju, odmah to učine. Morate pokazati poštovanje. Morate paziti što govorite. Nepredvidivi su. Jednog dana jedan od njih je primio poziv da mu je bombardirana kuća. Bacio je telefon na pod. Bio sam vezan lancima. Udarao me je nogama u rebra. Tri mjeseca jedva sam mogao disati ili ustati", kaže Eli.

Nadimci za otmičare

Eli u svojoj knjizi "491 dan" u kojoj detaljno opisuje zločine piše da je izmislio imena za otmičare poput Trokut, Krug ili Maska. Izgladnjivali su ih i tukli, a smjeli su se prati samo svakih šest tjedana, priča Eli.

Teroristi su im, kaže, rekli da će ondje morati ostati 20 godina, da su ih njihova zemlja Izrael i obitelji zaboravile. Eli kaže da mu je najgori bio gubitak kontrole nad vlastitim životom.

„Uzeo sam žilet i porezao obrvu, razmazao krv i pravio se da sam se onesvijestio. Htio sam da pomisle da umirem i da izgube sredstvo pritiska. Svatko od nas je sedam dana dobivao dodatnu polovicu kruha da ga sačuvamo za kasnije. Bio je to sjajan tjedan", kaže Eli.

Žalost za suprugom i kćerima

Jednog dana otmičar je rekao da je vidio Šarabijevu suprugu i djecu na televiziji. To je bio jedini put da je ikada plakao u Gazi, kaže Eli.

Kada je pušten nakon 491 dana u zatočeništvu težio je samo 44 kilograma. Izgledi da će ponovno vidjeti svoju obitelj su, kaže, bili motivacija za njega: „Zamišljao sam Lianne, Noyu i Yael kako trče prema meni na granici. Ali došla je vojna socijalna radnica i rekla da me čekaju majka i sestra. Rekao sam da želim vidjeti Lianne i svoje kćeri. Rekla je da će mi majka reći. Tada sam shvatio da nisu preživjele 7. listopada."

Ne želi se vratiti u kibuc

Na njihovom grobu se, kaže, ispričao svojoj obitelji što ih nije mogao zaštititi. Šarabi je odlučio gledati u budućnost. Ali primirje je i dalje krhko. Hamas i izraelska vojska nastavljaju borbu. Mnogi koji su nekoć živjeli u Beeriju ne žele se vratiti u svoj kibuc, uključujući i Šarabija.

„Ako Hamas i dalje bude na vlasti u Pojasu Gaze, za godinu ili dvije će nastaviti po starom. Nikada neće priznati Izrael kao državu. "Želimo uništiti Izrael" - to su nam stalno govorili. I da će se vratiti da nas ubiju", prisjeća se Eli.

Kaže da ne može ništa učiniti da vrati svoju obitelj. Često dolazi na more, gdje je bio sa svojom obitelji, ili sjedi u autu i pušta glazbu koju je slušao sa svojim kćerima:

„Tada plačem, ali ne mogu dopustiti da to kontrolira moj život. Kad sam bio otet, potpuno sam izgubio kontrolu nad svojim životom. Ali svih 491 dana u zatočeništvu vjerovao sam da imam izbor - kako ću reagirati na strašne stvari koje su mi se dogodile i na što se mogu oslanjati: svoju vjeru, svoju obitelj. I imao sam izbor da ostanem ljudsko biće. To mi je bilo najvažnije."