„Kameni govornici“: Quo vadis, Bosna i Hercegovina? | Panorama | DW | 13.02.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

„Kameni govornici“: Quo vadis, Bosna i Hercegovina?

U BiH vlada Hladni rat, kaže Igor Drljača, redatelj koji je u svom dokumentarcu prikazanom u sekciji Forum doveo zemlju svojih roditelja na filmska platna Berlinala.

Derutna industrijska postrojenja, prekrasna priroda i mitovi u kojima se živi, za koje se živi i od kojih se živi – to je slika Bosne i Hercegovine na filmskom festivalu u Berlinu. Slika koju im prezentira Igor Drljača u svom jednoipolsatnom dokumentarcu "Kameni govornici" uvrštenom u sekciju Forum. Tu sliku posebno zanimljivijom čini redateljeva perspektiva: Drljača, rođen 1983. u Sarajevu, kao desetogodišnjak je s roditeljima pred ratom izbjegao u Kanadu gdje je završio studij filmske režije i produkcije, započeo filmsku karijeru i predavao na sveučilištu York u Torontu.

I turizam protkan ideologijom

Berlinale 2019: Regisseur Igor Drljača (Bojan Bodruzic)

Igor Drljača

"Kameni govornici" su tako na neki način turističko putovanje kroz vlastitu zemlju, putovanje u kojemu se gledatelji vode na četiri mjesta: Međugorje, Visoko, Višegrad i Tuzlu. „Zanimao me način na koji  ta mjesta žele od sebe učiniti turističku atrakciju, narativ koji se koristi u njima i način na koji ljudi gledaju na povijest tog lokaliteta i države“, ispričao nam je Drljača u Berlinu. Zajednički nazivnik ova četiri lokaliteta je, kaže za DW, to što se zasnivaju na mitovima protkanima političkim dimenzijama i nacionalnim narativima. Promoviranjem turizma se, smatra, na suptilan način u njima promovira istina na kojoj inzistira samo jedna strana - bilo da se radi o političkim ili nacionalnim ideologijama - a time se onda učvršćuje i produbljuje jaz između pobornika različitih naroda, političkih i ideoloških tabora. „Ako radiš Andrićgrad, što u njemu ima tražiti Njegoš ili crkva s Kosova?" 

Veliki problem Bosne i Hercegovine je, tvrdi, taj što ne postoji jedan zajednički narativ u zemlji, zajednički okvir života, zajednička ideja o budućnosti, kaže Drljača, već se svi hrane različitim idejama i mitovima koje oni drugi smatraju provokacijom, umjesto da se zajedno, kao društvo, suoče s najvećim neprijateljem Bosne i Hercegovine - egzodusom stanovništva. „Prema  procjenama UN-a, za 25-30 godina će bukvalno polovica njezinog stanovništva odseliti", ukazuje bosansko-kanadski redatelj.  Jedna Tuzlanka tako u filmu priča kako su se prije u rana jutra u stanovima palila svjetla, dok su danas prozori mračni jer više nema djece koja bi išla u školu i ljudi više ne odlaze na posao jer posla nema. „Bojim se“, kaže, „da će BiH postati 'cottage country', da će ljudi u nju samo dolaziti na odmor, u vikendice."

Berlinale 2019: Kameni govornici | The Stone Speakers (Amel Djikoli)

Mnogi turisti dolaze u Visoko da bi vidjeli navodne "bosanske piramide"

Prije rata i poslije rata

Pritom ga, kaže, fascinira koliko u Bosni i Hercegovini ima pametnih i kvalitetnih ljudi na svim područjima, koliko ta zemlja ima resursa i ljepota, ali ga istovremeno iznenađuje koliko su njezini stanovnici nesposobni  uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke i preuzeti odgovornost. „ Ako susjed baci smeće u šumu, i ti ćeš ga baciti, ne postoje moralni standardi. Uvijek se očekuje da će sve 'netko drugi': netko drugi bi trebao riješiti probleme, netko drugi bi trebao 'skontati' kako ćemo bolje živjeti, neka druga generacija...“

Kada protagonisti Drljačinog dokumentarca govore o svom životu, o svojoj stvarnosti, o svom kraju, gotovo uvijek dijele svoja svjedočanstva  na „prije rata" i „poslije rata". To su ljudi iz različitih slojeva, različitog obrazovanja i različite starosti. Oni nemaju potpisa jer redatelj nije htio da ih, znajući čime se bave ili kako se zovu, odmah strpamo u neku ladicu. Rat im nije donio samo raspad države i stradanja, već i prelazak iz jednog političkog i ekonomskog sustava u drugi, iz komunizma u kapitalizam. A s kapitalizmom u BiH nije došlo puno dobrih stvari, smatra 36-godišnji filmaš. Ono što njemu upada u oči je sveprisutna korupcija, nedostatak poduzetničkog duha, nepostojeća infrastruktura za gospodarski pa i kulturni napredak.

Drljača bosanskohercegovačku poslijeratnu stvarnost danas vidi kao oživotvorenu „Top listu nadrealista". On vjeruje da je jedini put koji BiH može donijeti napredak: poštivanje EU-vrijednosti i zakona, ali je svjestan da i Europska unija doprinosi neredu koji vlada u BiH: „Ironija je  da je Europska unija stvorila državu u kojoj se ne poštuju zakoni koje promovira i na čijem poštivanju inzistira u svojim članicama."

Berlinale 2019: Kameni govornici | The Stone Speakers (Amel Djikoli)

Višegrad je jedna od lokacija na koje Drljača vodi gledatelje

Važno je znati gdje su ti korijeni

Više od dvije trećine svog života je Igor Drljača proveo s druge strane Atlantika, u Kanadi, daleko od Bosne i Hercegovine i pomalo iznenađuje koliko je s njom povezan. Veliki dio njegovog filmskog stvaralaštva je inspiriran domovinom njegovih roditelja i ljudima iz nje. Njegov  film „The Waiting Room" bavi se migrantskim životom bosanskohercegovačkog glumca Jasmina Gelje u Kanadi, migrantskim traumama bavi se i igrani film „Krivina", a radnja novog dugometražnog igranog filma koji je u pripremi, „Tabija", smještena je u Sarajevu. Uvijek je važno znati odakle si, gdje su ti korijeni, objašnjava svoju vezanost za BiH. Htio je, osim toga, priča za DW, razumjeti zašto su njegovi roditelji otišli iz BiH i zašto se nisu vratili.

Pitamo ga na kraju razgovora bi li mogao živjeti u Bosni i Hercegovini. „Bez posla, teško“, odgovara, ali smijući se dodaje: „Ja bih mogao živjeti skoro svugdje, ali mislim da bi mi u BiH bilo teško jer mi se čini da je nestalo nade, nade da je moguće nešto napraviti, postići, nešto promijeniti.“

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva