Kad antimanjinska retorika postane govor mržnje | Politika | DW | 15.06.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

HRVATSKA

Kad antimanjinska retorika postane govor mržnje

Normativno zajamčena prava manjina u Hrvatskoj se u potpunosti ne implementiraju. Romska i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj su najugroženije, a mnogi homoseksualnost smatraju bolešću.

Predizborni plakat SDSS-a

Predizborni plakat SDSS-a

Nepravomoćna presuda Upravnog suda u Zagrebu u korist istospolnog para koji želi usvojiti dijete presedan je u Hrvatskoj kad je riječ o pravima seksualnih manjina kojima je prije nekoliko godina referendumom onemogućeno da sklope brak, umjesto čega im je ponuđena – životno partnerstvo. U Centru za građanske inicijative Poreč smatraju da je takva presuda jedino prihvatljiva i dugo očekivana s obzirom na Ustavom zagarantirana prava svim građankama i građanima Republike Hrvatske.

Aktivistice Centra Silvia Žufić Dujmović, Sunčica Damjanović, Fani Bugarin Šoljan i Nataša Vajagić smatraju da se referendumom ni u kom  slučaju ne bi smjela rješavati pitanja koja se tiču razine ljudskih prava, a definiranje braka kao nečeg što je rezervirano samo za muškarca i ženu  je, tvrde, upravo zadiranje u to područje.

Nisu samo seksualne manjine oni koji se u Hrvatskoj mukotrpno uspijevaju izboriti za prava kakva uživa većinski dio zajednice. Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter za DW ističe da je prošle godine primila 266 pritužbi na diskriminaciju, od čega se najveći dio odnosio na diskriminaciju na temelju nacionalnog podrijetla i rase, etničke pripadnosti ili boje kože.

Prozivani kao kolektivni krivci

Tena Šimonović Einwalter

Tena Šimonović Einwalter

„Velik broj pritužbi koje smo primili odnosi se na uvjete života u romskim naseljima ili probleme stanovnika povratničkih područja, u kojima pretežito žive osobe srpske nacionalne manjine, mahom starije dobi, a vezano uz nemogućnost spajanja na električnu mrežu“, navodi Šimonović Einwalter. Smatra da je, usprkos dobrom pravnom okviru, najveći problem što se normativno zajamčena prava u potpunosti ne implementiraju. Prije svega se to odnosi na pravo na službenu i javnu upotrebu manjinskih jezika i pisama, u prvom redu srpskog jezika i ćirilice, navodi pravobraniteljica. Poteškoća, kaže, ima i u ostvarivanju adekvatne zastupljenosti među zaposlenima u upravi i pravosuđu, pristupu javnim medijima te obrazovanju, posebno u registraciji škola s nastavom na srpskom jeziku. Neke su manjine, nastavlja, u ratnom ili poslijeratnom razdoblju imale značajne poteškoće pri ostvarivanju svojih prava, prvenstveno srpska ili crnogorska.

„Tada su često svi pripadnici tih manjina bili prozivani kao kolektivni krivci za agresiju na Hrvatsku, što je kao retorika bilo iznimno prisutno u političkom prostoru. Nakon rata, uz pomoć međunarodnih institucija i organizacija, doneseni su i propisi vezani uz povratak izbjeglih pripadnika tih manjina. Nažalost, ti su procesi i danas opterećeni administrativnim poteškoćama, upozorava Šimonović Einwalter. I danas, dodaje, još uvijek ima što fizičkih, što verbalnih napada na pripadnike manjina, ponajviše srpske, dok se romsku manjinu u javnosti često kolektivno opisuje kao značajno ovisnu o socijalnoj skrbi i sklonu protupravnom ponašanju zbog djela nekih njenih pripadnika.

Nacionalizam u javnom prostoru

„Pozitivno je što su predstavnici manjina uključeni u parlamentarnu većinu i što je manjinski (srpski) predstavnik potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava. Za očekivati je da će se mjere Vlade iz operativnih programa za nacionalne manjine provesti u visokoj mjeri.  S druge strane, nacionalizam, povijesni revizionizam i antimanjinska retorika, koja nerijetko prerasta i u govor mržnje, i dalje su prisutni u javnom prostoru, a u najvećoj mjeri su usmjereni prema pripadnicima srpske i romske nacionalne manjine, koje su u Hrvatskoj najugroženije", ocjenjuje pravobraniteljica.

Kad je riječ o predrasudama i stereotipima koji mogu voditi prema diskriminaciji, zanimljiva su istraživanja Ureda pučke pravobraniteljice koja su pokazala pozitivne trendove, iako pomaci nisu značajni. Građani su sve otvoreniji prema mogućnosti da im dijete stupi u brak s osobama druge boje kože, nacionalnosti ili vjere, a opada i socijalna distanca prema LGBT osobama, te osobama s invaliditetom i duševnim smetnjama. Većina ispitanika kao skupinu najizloženiju diskriminaciji navodi Rome (20,2 posto), LGBT osobe (11), osobe s invaliditetom (8,4), siromašne, (8,2) i Srbe (4,6 posto).

„Na snažnijoj zaštiti njihovih prava i jednakosti radimo u pojedinačnim predmetima, ali i utjecanjem na javne politike, poticanjem suradnje s organizacijama koje okupljaju pripadnike različitih manjina, promotivnim aktivnostima te najvažnije - preporukama u godišnjim izvješćima", zaključuje Šimonović Einwalter.

Rodno uvjetovano nasilje

I Damjanović ističe da dobra zakonska regulativa vezana uz sprečavanje diskriminacije u praksi nije do kraja zaživjela. Ilustrira to činjenicom da Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina od  2013. nije sastavio izvješće o provedbi preporuka pučke pravobraniteljice

Aktivistice Silvia Žufić Dujmović, Sunčica Damjanović, Fani Bugarin Šoljan i Nataša Vajagić

Aktivistice Silvia Žufić Dujmović, Sunčica Damjanović, Fani Bugarin Šoljan i Nataša Vajagić

„Pravi pomaci mogu se dogoditi tek kad se postave jasne javne politike kroz nacionalne planove (većina ih je odavno istekla), u javnosti osudi svaki govor ili čin mržnje, dosljedno procesuira diskriminacija te dugoročno ulaže u edukaciju o građanskom odgoju i obrazovanju građana. Tek tada možemo govoriti o pravoj građanskoj državi koja živi europske vrijednost“, zaključuje Damjanović.

Porečkom Centru najčešće se javljaju žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Bugarin Šoljan podsjeća na nedavno istraživanje zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, GONG-a i ostalih suradnika, koje je pokazalo da su mladi demokratičniji u odnosu na razdoblje otprije nekoliko godina, ali zabrinjava da trećina ispitanika u 2021. smatra homoseksualnost poremećajem ili bolešću te da homoseksualne osobe ne bi trebale javno istupati zbog opasnosti od lošeg utjecaja na mlade.

„Ti mladi možda neće vršiti fizičko nasilje nad gayevima i lezbijkama, ali sigurno neće doprinijeti tome da se osjećaju slobodno, sigurno i prihvaćeno u društvu", zaključuje naša sugovornica.

Čitajte nas preko DW-aaplikacije za Android

Preporuka uredništva