Jergović o netoleranciji u BiH i nacionalizmu u Hrvatskoj

U članku lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) novinar Michael Martens piše da u romanu „Crveni jaguar", ali i u zbirci priča „Ludo srce", Miljenko Jergović opisuje Sarajevo iz perspektive srpskih stanovnika koji su za vrijeme opsade od 1992. do 1995. ostali u gradu. Na pitanje što ga privlači toj perspektivi, Jergović odgovara:

„Prije svega, perspektiva manjine je u svakoj životnoj situaciji uvijek zanimljivija i vjerojatno točnija od perspektive većine... Iskustvo sarajevskih Srba neposredno prije rata, a zatim i tijekom rata, zanimljivo je upravo zato što je u duhovnom, emocionalnom i moralnom smislu najzahtjevnije. Kako je živjeti u gradu koji opsjedaju vlastiti sunarodnjaci, često čak rođaci ili rođena braća? I što je teže: podnositi stalnu opasnost od ranjavanja i smrti ili činjenicu da susjedi u tebi vide sunarodnjaka ili rođaka onih koji pucaju na grad? Uvjeravam vas: mnogo je teže ovo drugo. U očima tog čovjeka vidi se najautentičnija slika opsjednutog grada. Užas nije ničim ublažen, nije kolektiviziran, nije ukorijenjen u duh zajednice, ne nalazi utjehu ni u jednom vjerskom sustavu. Taj čovjek je potpuni usamljenik na kojeg se srušilo svo zlo ovoga svijeta. U Teheranu postoji mala židovska zajednica – pokušajte zamisliti kako se ti ljudi danas osjećaju. Pogled takvih manjina na svijet čini temelj književnosti."

U romanu „Crveni jaguar" piše i da su Srbi, koji su nakon rata ostali u Sarajevu, kasnije protjerani od muslimanske većine jer im više nisu bili potrebni kao dokaz tolerancije prema svijetu, konstatira Martens, na što Jergović odgovara ovako:

„Možda je riječ „protjerani" prejaka; preciznije bi bilo reći da su bili nepoželjni ili da im je različitim gestama dano do znanja da Sarajevo nije njihov grad...Ako vam se to dogodi u gradu u kojem ste rođeni i odrasli, gdje donedavno niste ni znali da ste manjina, poželite otići upravo zbog takve samodopadljive tolerancije. I često zaista odete. Tolerancija Sarajeva i Bosne, suživot i multikulturalnost postojali su u nekim davnim vremenima, kada ti pojmovi nisu imali današnje značenje. Usudio bih se čak reći da je sve nestalo onog trenutka kada se o tome počelo govoriti kao o društvenim vrijednostima. Kada se većina počne hvaliti vlastitom tolerancijom, tolerancije, suživota i multikulturalnosti više nema."

O nacionalizmu u Hrvatskoj

Martens piše o prijetnjama smrću Jergoviću u Hrvatskoj i osvrće se na Thompsona i njegov prošlogodišnji koncert u Zagrebu, primjećujući kako neki smatraju da je taj koncert bio prijelomni trenutak i da je stvorio atmosferu u kojoj mogu uspijevati prijetnje poput onih upućenih ovom piscu. Jergović na to kaže:

„Ne znamo koliko je ulaznica prodano, kao što ne znamo ni koliko ljudi je prisustvovalo koncertu, jer je policija zabranila upotrebu dronova i fotografiranje publike, tako da ne postoji nijedan pregledni snimak mase. Ipak, neke stvari su jasne: koncert je održan u formalnoj ili neformalnoj koprodukciji s hrvatskom vladom. Osim što je premijer Andrej Plenković zajedno s ministrom unutarnjih poslova i ministrom za branitelje dan prije koncerta posjetio Thompsona – pri čemu je premijer čak poveo i svoju djecu – i osim što je, prema vlastitim izjavama i objavama na društvenim mrežama, polovica ministara bila na koncertu, te osim činjenice da je Thompsonov menadžer bivši visoki policijski dužnosnik i ugledni član vladajuće stranke HDZ, postoje i drugi vrlo konkretni pokazatelji uloge vlasti.

To ide dotle da su hrvatski radio i televizija, koji su pod prilično strogom kontrolom vlade, danima najavljivali koncert u svim svojim programima, da bi na sam dan koncerta središnji dnevnik gotovo u potpunosti bio posvećen Thompsonu. Osim toga, sve državne institucije sudjelovale su u predstavljanju tog događaja kao mjerila hrvatskog patriotizma i nacionalnog identiteta. Protiv Thompsona su, rekao je ministar obrane Ivan Anušić, jedino Jugoslaveni i neprijatelji Hrvatske. Sve to potvrđuje da je koncert bio suorganiziran od strane vlade i države."

Jesu li oni normalni?

Süddeutsche Zeitung (SZ) iz Münchena, nakon uvodnog dijela članka u kojem opisuje jedan par koji svojom pretjeranom obzirnošću i ljubavlju prkosi bezobzirnoj i smrtonosnoj opsadi Sarajeva, ophodeći se jedno prema drugom s toliko ljubavi i pažnje da se rodbina i prijatelji pitaju: „Jesu li njih dvoje normalni?", prelazi na Jergovićev stvaralački opus i izdvaja roman Mama Leone iz 2019. godine.

„Jergović je dodatno izazvao pažnju romanom Ruth Tannebaum (njemački prijevod), u kojem obrađuje život, patnju i smrt mlade židovsko-hrvatske glumice Lee Deutsch – nekadašnje jugoslavenske Shirley Temple, a potom žrtve progona Židova u fašističkom ustaškom režimu (NDH). Takvi detalji iz povijesti mnogim Hrvatima nisu dragi za podsjećanje, pa je Jergović najkasnije od tog romana izgubio podršku dijela utjecajnog društva", piše Tobias Zick, autor članka objavljenog u ovom minhenskom listu.

„To je ovaj spisatelj, koji se jednom opisao kao ‚duboko jugoslavenski‘, vjerojatno i očekivao. Već 2007. napustio je Hrvatsko društvo pisaca zbog nacionalističkih tendencija. Odbio je potpisati i Deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017., koja se protivila razdvajanju srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika. Obrazložio je rekavši da je jezik za njega ‚veoma osobna stvar‘ i da nikada ne bi pristao na ‚kolektivni‘ jezik."

Jergović, kaže se dalje u tekstu SZ-a, „ne kategorizira, nego radi ono što dobri pisci rade: pažljivo promatra, opisuje i pripovijeda, umjesto da sudi. Tako na zanatski način dijeli ljudima pravdu".

Nema idile – rat je uvijek tu

I kao dosljedan pripovjedač, Jergović dopušta ratu da radi ono što ratovi rade – i u životu simpatičnog para tijekom opsade Sarajeva.

„Kad nije bilo struje – a, dragi moj, nije je bilo, mjesecima je nije bilo – ona mu je bila i svjetlo i TV-program i zabavna emisija. Kad nije bilo vode, on joj je donosio vodu u kanistrima od 25 litara iz pivare. Ili bi je puštao iz svojih dlanova da teče na njenu glavu - kao zamjenu za tuš." Pa tko bi, čitajući ove redove, mogao mrziti te ljude?", pita se na kraju članka o Jergoviću novinar lista Süddeutsche Zeitung.

I završava tekst rečenicom žirija, koji mu je za „Ludo srce" dodijelio Leipzišku nagradu za europsko razumijevanje 2026.: „Okretanjem prema neupadljivim detaljima i fragmentima Miljenko Jergović pruža estetski otpor pojednostavljenim interpretacijama i opasnostima od nacionalizma."

Ovaj izbor iz tiska sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stajališta uredništva.