"Ja sa ženama ne pričam o nogometu"

Pred "dokumentacijom" izjava izrečenih još u ovom desetljeću, čovjek mora konstatirati: svijet sporta još uvijek vrvi od mačo-muškaraca. U travnju ove godine engleska automobilistička legenda Sir Stirling Moss je uzbudio emacipirane i emancipatorske duhove mišljenjem da žene nisu stvorene za vožnju Formule 1. 83-godišnji Englez je u intervjuu za BBC izjavio: "Žene su jake, ali im ipak nedostaje mentalna snaga da bi mogle voditi oštre duele kotač uz kotač."

Ovaj verbalni napad na ženski mentalni sklop mogao bi se dobrohotno prihvatiti kao rudiment nekih davnih vremena u kojima su žene još bile uglavnom domaćice i majke, a ne visokopozicionirane menadžerice i kancelarke, da ovakve izjave svako malo ne izađu iz usta nekog sportaša "novije godine proizvodnje". Tako je aktualni vratar njemačke rukometne reprezentacije Silvio Heinevetter u jednom intervjuu ženski rukomet okarakterizirao kao "trke konja s kravama". Nekoliko dana prije tog intervjua je, kako je rekao, gledao jednu utakmicu ženskih ekipa i morao je priznati da su se akterice "trudile", ali nešto mu je na terenu nedostajalo. Što? "Možda nekoliko muškaraca", zaključio je Heinevetter.

Pritom je ženski rukomet relativno popularan i priznat sport - čak i među muškom publikom. Kao i tenis. To, međutim, nije spriječilo nizozemskog tenisača Richarda Krajiceka da kaže kako je 90 posto njegovih ženskih kolegica "debelo i lijeno". Nakon kiše osupnutih reakcija, on se ispravio: "Okay, samo je 80 posto takvih..."

Divna u krevetu, grozna na nogometnom terenu

Ali sve su to još bezazlene reakcije i pojedinačni "ekscesi" u odnosu na ono što moraju slušati žene koje trče za nogometnom loptom. U ožujku ove godine (a ne neke 1950...) je savjetnik predsjednika francuskog kluba Olympique Lyona i bivši francuski reprezentativac Jean-Michel Aulas je izjavio: "Ja sa ženama ne razgovaram o nogometu. To je jednostavno tako. One bi se trebale brinuti o svojoj kuhinji i svojim loncima i onda će sve biti u redu." 86-godišnji njemački trener Rudi Gutendorf koji je trenirao momčadi na gotovo svim kontinentima svojevremeno je izjavio: "U krevetu žena može biti divna. Na nogometnom terenu će mi uvijek izgledati grozno." Vjerojatno bi se i najveći mačisti danas teško složili sa nekadašnjim stajalištem Njemačkog nogometnog saveza da je "anatomija žene neprimjerena za reklamu na dresovima jer se ona na ženskom tijelu deformira (!)", ali bi se sigurno našlo mnogo pobornika teorije istog tog saveza iz 1955. godine u kojoj se tvrdi da "u borbi za loptu nestaje ženska ljupkost, a da se tijelu i duhu nanosi neizbježna šteta." Tako se predsjednik moćnog njemačkog prvaka Bayerna Uli Hoeneß prije dvije godine zamjerio bivšem predsjedniku Njemačkog nogometnog saveza i velikom ljubitelju ženskog nogometa Theu Zwanzigeru kada je u jednom intervjuu na pitanje o svjetskom nogometnom prvenstvu za žene u Njemačkoj odgovorio: "Mislio sam da ćemo ovdje pričati o nogometu."

Više gledatelja nego u utrkama Formule 1

Stoga nimalo ne čudi da su organizatori prije dva dana završenog Europskog nogometnog prvenstva za žene u Švedskoj kao moto izabrali "winning ground". To bi se u militantnoj verziji moglo prevesti kao "osvajanje teritorija". A ovdje je ona bez dvojbe primjerena. Ženski nogomet se još uvijek očajnički bori za priznanje. Pritom ta borba zadnjih godina doista napreduje koracima od sedam milja. Turnir u Švedskoj je pratilo rekordnih 55-60 milijuna gledatelja. Glavni tajnik UEFA-e Gianni Infantino je s ponosom ustvrdio da je polufinale između Njemačke i Švedske pratilo više gledatelja nego utrke Formule 1. Eurosport je i sam bio više nego ugodno iznenađen kad je ustanovio da je drugo polufinale, između Norveške i Danske u Njemačkoj gledalo preko dva milijuna ljudi - što znači stopu gledanosti od 11, 7 posto - za kanal koji bilježi prosječnu gledanost od 0,7 posto.

100.000 eura od UEFA-e za ženski nogometni tim

Unatoč ovim brojkama i činjenici da na UEFA-inim natjecanjima u ženskom nogometu sudjeluju sve članice osim San Marina i Andorre, komentatori se slažu u ocijeni da je Njemačka i dalje jedna od rijetkih svjetskih oaza sretnih nogometašica. A to nije slučajnost nego rezultat sustavne sportske politike: Njemački nogometni savez obvezuje vlasnike prava za prijenos utakmica muške reprezentacije da prenose i utakmice ženske momčadi koje se igraju kod kuće. A u međuvremenu njemačke nogometašice imaju svoju prilično brojnu navijačku zajednicu. I UEFA je shvatila da je ženski nogomet političko pitanje: europski nogometni savez nudi nacionalnim savezima primamljivu dotaciju od 100.000 eura ako prijave žensku nogometnu reprezentaciju.

Ženski nogomet - atrakcija na Otoku

Koliko je to političko pitanje pokazuje pogled u prošlost. Još u 12. stoljeću su žene, baš kao i muškarci, igrali igru la sioule koja se smatra pretečom nogometa. Kada je 1863. godine ujednačenjem pravila nogomet postao međunarodno priznat sport, u Velikoj Britaniji su ga na finim školama igrale i djevojčice. 1894. godine je osnovan prvi britanski ženski nogometni tim British Ladies. Prvu utakmicu engleskih nogometašica između Sjeverne i Južne Engleske 1895. godine gledalo je 10.000 ljudi. Pravi uzlet je ženski nogomet doživio na Otoku za vrijeme Prvog svjetskog rata: podjela na "tipično ženska" i "tipično muška" područja se bila izgubila jer su muškarci bili u ratu pa su žene kod kuće morale preuzeti i stvari koje su oni do tada radili. 1920. godine je u Engleskoj ženski nogomet bio prava atrakcija. Svako veće mjesto je imalo žensku nogometu momčad, a derbi između Dick Kerr's Ladies i St. Helens Ladies u Evertonu je 1920. godine pratilo 53.000 gledatelja!

Prognane sa stadiona

Nakon toga je, međutim, ženski nogomet počeo sustavno biti guran u zapećak. 1921. godine je Engleski nogometni savez ženama zabranio nastup na stadionima, što je praktički značilo kraj ženskog nogometa na Otoku. Ta zabrana je ukinuta tek 1970. godine. Njemački nogometni savez je pak istim putem krenuo 35 godina kasnije - 1955. je donesena odluka o zabrani ženskog nogometa u klubovima koji su članovi Saveza - s već gore spomenutim objašnjenjem o "gubitku ljupkosti". Ta zabrana je također službeno ukinuta tek 1970. godine.

S obzirom na ovaj povijesni tijek doista se razvoj ženskog nogometa u posljednjih 10-ak godina, pogotovo u Njemačkoj, čini kao prava mala revolucija. No, generalno gledano, može se reći da se u puno dijelova svijeta žene koje žele igrati nogomet moraju boriti ne samo protiv mačoističkih predrasuda, nego i protiv kulturoloških, vjerskih i infrastrukturnih prepreka. Ali jedno upada u oko: što je neko društvo razvijenije i modernije, to u pravilu u njemu više žena igra nogomet. Da ne govorimo o broju onih koji o njemu pričaju.