Izrabljivanje u bugarskoj tekstilnoj industriji?

Goce Delčev je gradić u Bugarskoj na granici s Grčkom. Malo je mladih ljudi. Oni trbuhom za kruhom odlaze u Sofiju ili u Njemačku i Englesku. Visoka je stopa nezaposlenosti. Tekstilna tvornica Pirinteks je veliki poslodavac. U šest ujutro na periferiji grada kroz široka vrata tvrtke ulijeva se bujica od više tisuća zaposlenih. U dvije smjene proizvode mušku i žensku odjeću. Njemački poduzetnik Bertram Rollmann je početkom devedesetih tražio novo mjesto za svoje pogone. Prije toga je vodio tvornicu tekstila u Grčkoj. Rumunjska i Bugarska su tada nudile dobre uvjete za poduzetnike – niske dohotke i brz prometni priključak prema zapadu Europe. U prosjeku je danas plaća za 3.000 radnika u njegovoj bugarskoj tvrtki po 350 eura neto, što u Bugarskoj slovi kao uzorno. „Plaćamo iznad prosjeka, s obzirom da nadprosječno puno zahtijevamo od suradnika“, kaže Rollmann. Time on prije svega misli na veliku fleksibilnost koja se zahtijeva od radnika.

Eksploatacija za šivaćim strojem

Upravo ta fleksibilnost ide predaleko, smatra radnica Maria Vanatova s kojom se srećemo izvan kruga tvornice. Ona je već deset godina u Pirinteksu. Prečesto se mora raditi i subotom, neki radnici ne mogu ljetovati s obitelji jer ima previše posla. Osim toga, teški su uvjeti rada: „Šefovi nam mjere vrijeme na štopericu, ne možemo ispuniti normu.“ Ako se u određeno vrijeme ne proizvede određeni broj odjevnih predmeta, nema dodataka već samo vrlo niska osnovna plaća.

Gore nego u Kambodži

To nije pojedinačan slučaj, kaže Bettina Musiolek koja radi za nevladinu organizaciju „clean clothes campaign“. Ta organizacija promatra uvjete rada širom svijeta. Jedno njihovo istraživanje, koje je objavljeno 25. rujna, usporedilo je uvjete rada u tekstilnim industrijama Indije, Kambodže, Turske i Bugarske. „Šokiralo me da su uvjeti u Bugarskoj najgori. U nekim tvornicama ljudi moraju raditi sedam dana tjedno po 12 sati", kaže Musiolek. Dodaje da je situacija više dramatične nego u Aziji. Osim toga, plaće su male. U bugarskim pogonima švedskoga giganta H&M plaća iznosi svega deset posto od svote koju sindikat označava kao „plaću koja jamči egzistencijalni minimum“. To znači da mnogi ljudi ni izbliza ne mogu živjeti od svoga rada.

Možda plaće mogu biti veće?

To potvrđuje i radnica Pirinteksa Maria Vanatova. Njezini prijatelji svakodnevno idu u Grčku kako bi radili ili su otišli na Cipar. Ona je u Bugarskoj ostala samo zbog obitelji. Posao joj, najviše zbog kolega, ipak predstavlja zadovoljstvo. Ali, svojoj djeci savjetuje da napuste Bugarsku.

I poduzetnik Bertram Rollmann ima problema. Izgubio je na stotine radnika u posljednjih nekoliko godina, a zamjene nema. U njegovom centru za obuku za brojnim strojevima nema nikoga. Samo sedam polaznika je tu. A mjesta ima za 30. Usprkos tome ne želi povećati plaću. Odbija prigovor da bi branša morala platiti više ako želi zadržati ljude.

Čekajući pozitivan signal

Koncern H&M je još 2013. priopćio da želi izvršiti pritisak na partnerske liferante u Bugarskoj kako bi platili barem minimalnu plaću od koje se može živjeti. No Bettina Musiolek  i njezina nevladina organizacija utvrdili su da se od tada malo toga promijenilo. Naime, modni koncerni poput ovog švedskog mogli bi zaista inzistirati kod kooperanata na većim plaćama radnika, ali i prihvatiti veću cijenu proizvoda. Kada bi se to dogodilo, bio bi to signal za cijelu tekstilnu branšu.