Između bombi i represije - psihički teret života u Iranu

Ljudi u Iranu žive u ratnoj zoni. Napadi Izraela i Sjedinjenih Američkih Država izgledaju kao da su usmjereni na vojne ciljeve u Teheranu, ali bombe padaju i na mnogim drugim mjestima diljem zemlje. Neposredno prije nego što je počeo aktualni rat, bezbroj ljudi izašlo je na ulice kako bi prosvjedovalo protiv svog teokratskog režima. Islamski državni vrh brutalno je reagirao prema vlastitom stanovništvu: prosvjedi za slobodu i demokraciju koštali su života tisuće Iranaca.

I prije gušenja tih prosvjeda narod je živio pod strogim režimom. Tada kao i danas, vlast gotovo da ne dopušta odstupanja od svog tumačenja islama. Primjerice, točno propisuje kakvu odjeću žene smiju nositi kada izlaze iz kuće. I najmanja odstupanja strogo se kažnjavaju. Uz te represije dolaze i sankcije protiv Irana, zbog kojih je gospodarska situacija mnogih u zemlji postala iznimno teška.

Bombardiranja, uhićenja i neizvjesnost kako prehraniti obitelj ili omogućiti djetetu obrazovanje: što takva dugotrajna opterećenja čine ljudskoj psihi?

Kronično stanje uzbune povećava rizik od psihičkih bolesti

„Broj psihičkih oboljenja, posebno posttraumatskog stresnog poremećaja, anksioznih poremećaja i depresije, veći je kod ljudi koji su stalno izloženi nasilju", kaže psihologinja Dana Churbaji, koja na Sveučilištu u Münsteru istražuje, između ostalog, utjecaj rata i izbjeglištva na mentalno zdravlje.

Kod pojedinaca se također može primijetiti promjena u percepciji svijeta – posebno kada je riječ o osjećaju sigurnosti i načinu na koji ljudirazmišljaju o vlastitom životu.

Za ljude koji žive u egzistencijalnom strahu i neizvjesnosti, primjerice zbog nestanka struje, nestašice hrane ili prekida digitalne komunikacije – osnovne potrebe dolaze u prvi plan, kaže Churbaji. Netko tko pati od hladnoće, straha ili gladi ima znatno niži prag tolerancije na stres. Zbog toga i mali sukobi u obitelji ili privatnom okruženju znaju brzo eskalirati.

„Kada osnovne potrebe nisu zadovoljene, češće dolazi do obiteljskog nasilja", kaže psihologinja u razgovoru za DW. „Zbog toga trpe društveni odnosi. A upravo su društveni kontakti najvažniji čimbenik otpornosti."

Drugim riječima: netko tko ima stabilne društvene veze i ljude kojima se može povjeriti, ima manji rizik da razvije posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Ako taj zaštitni čimbenik nestane, rizik od bolesti raste.

Kada se javlja posttraumatski stresni poremećaj?

U akutnoj stresnoj situaciji simptomi se često još ne pojavljuju, jer je mozak u „modusu preživljavanja". Ako ljudi moraju pobjeći iz svoje zemlje kako bi spasili sebe i obitelj, oni su u stanju funkcionirati. PTSP se obično javlja tek kasnije.

„Kada mozak pokuša obraditi prošlost, tada se pojavljuju simptomi PTSP-a", objašnjava Churbaji. „A ti simptomi mogu ometati čovjeka dok pokušava ponovno izgraditi osjećaj zadovoljstva nakon izbjegličkog iskustva."

Simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja

Kod oboljelih se često javljaju sljedeći simptomi:

• izbjegavanje razmišljanja o traumatičnom događaju
• ekstremne reakcije na određene okidače (npr. skrivanje ispod stola tijekom vatrometa)
• flashbackovi – sjećanja koja djeluju kao da se trauma ponovno događa
• promjene ličnosti, nepovjerenje i cinizam
• snažan osjećaj krivnje („krivnja preživjelog")
• problemi sa spavanjem i koncentracijom

U sredinama u kojima ljudi ne mogu otvoreno govoriti o mentalnim problemima, psihički stres se često očituje i tjelesno: kroz glavobolje, bolove u leđima, menstrualne bolove ili kronični umor.

Dugotrajni stres u Iranu

Postoji razlika između jednog traumatičnog događaja i dugotrajnog života u ratu i nasilju. „Politički progon neistomišljenika u Iranu traje već vrlo dugo. Prosvjedi protiv režima stalno se krvavo guše", kaže psihoterapeutkinja Rita Rosner.

Takvo trajno stanje može biti teže od jednog traumatičnog događaja, poput teške prometne nesreće. „Jednokratni događaji imaju manju vjerojatnost da izazovu dugotrajne stresne reakcije", objašnjava profesorica na Katoličkom sveučilištu u Eichstättu-Ingolstadtu. „Sa svakim novim traumatičnim događajem raste vjerojatnost da će doći do anksioznosti, depresije i PTSP-a."

Churbaji također naglašava da je nagomilavanje traumatičnih iskustava, kakvo se često događa u ratnim zonama, posebno opasno – naročito ako pogađa više područja života.

Što pomaže ljudima koji su doživjeli traumu?

Bolesti poput PTSP-a mogu se liječiti uz psihosocijalnu podršku, koja uključuje individualnu ili grupnu terapiju kod stručnjaka.

Pomoć može doći i iz zajednice. Liječnici, učitelji ili vjerski vođe često se osposobljavaju kako bi pomogli ljudima u prevladavanju trauma.

Ako osobna pomoć nije dostupna – iz sigurnosnih razloga ili zbog nedostatka stručnjaka – postoje i mrežni resursi. Primjerice, Svjetska zdravstvena organizacija nudi program „Problem Management Plus", priručnik na 23 jezika koji pomaže ljudima da se nose s psihičkim stresom.

Ipak, nijedna od ovih metoda ne može izbrisati traumatična ratna iskustva iz sjećanja.

„Ne možemo očekivati da će se ono što se dogodilo jednostavno poništiti ili zaboraviti", kaže Churbaji. „Ali većina ljudi ipak može ponovno voditi ispunjen život."