Izmet vrijedan zlata | Priča dana | DW | 08.09.2009
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Izmet vrijedan zlata

U Keniji se ostvaruju snovi kemičara i vlade. Obnovljiva energija je jeftina i učinkovita. To su shvatili i stanovnici siromašnih četvrti u Nairobiju, koji proizvode bioplin od životinjskog i ljudskog izmeta.

Ni otpad nije bezvrijedan

Ni otpad nije bezvrijedan

U Keniji se riža i variva kuhaju na bioplinu, koji se dobiva od otpada. Zachariah Khadudu s radija Waumini i Kateri Jochum s Deutsche Wellea su u Keniji zavirili pod lonce. Seosko imanje, koje pripada Lucy Kingori u centralnoj Keniji, na prvi je pogled normalan komadić zemlje. Ali samo na prvi pogled. No, danas je njezino imanje u selu Githunguri, nekih 50-ak km sjevernije od glavnog grada Kenije Nairobija, jedno veliko gradilište.

Krave ubuduće dostavljači bio plina

Lucy Kingori kuha vlastitim bioplinom

Lucy Kingori kuha vlastitim bioplinom

Nekoliko zidara rade u rupi dubokoj oko pet metara. Od dasaka grade skelu za podzemni cilindar čiji promjer iznosi nešto manje, oko četiri metra. „Gradimo bioplinsko postrojenje. Kada završimo, gazdarica će ga puniti kravljim izmetom“, za nadglednika gradnje Otiena Johnsona postrojenje nije ništa novo, ali svaki put nešto posebno. Naime tu se od izmeta radi 'zlato' – ili barem toliko plina, da jedna velika obitelj može čitav dan na njemu kuhati. Osnovni princip bioplinskog postrojenja je jednostavan: sve što trebate su biološki otpad i hermetički zatvorena posuda. Ostatak preuzimaju mikroorganizmi i kemijski procesi. Kao i u štali, na pašnjaku ili na kompostištu, oni razgrađuju biološki otpad. Pritom nastaje bioplin. I taj se bioplin skuplja u postrojenju.

Selo Githunguri - izgradnja bioplinskog postrojenja

Selo Githunguri - izgradnja bioplinskog postrojenja

Lucijina krava je spremna, no Otieno Johnson i njegovi ljudi još sastavljaju postrojenje. Čim plin nastane, teče kroz cijev dužine 20 metara iz podzemnog spremnika do kuhinje – ravno u štednjak. Tako će to biti ubuduće. Danas Lucy kuha plinom iz boca, jer ima viška novca. Međutim u pravilu kuha na drva. I to izvan kuće, ispod stuba, čije su stepenice crne od čađe otvorene vatre. „Tu su naša drva – s tim kuham jela kao što su riža i grah. Nekada koristim i brikete. Mjesečno trošim nekih 2000 šilinga na to.“

20-ak eura, koje će uštedjeti kada bioplinsko postrojenje bude gotovo. Nakon samo tri godine će se ulaganje isplatiti. No Lucy nije samo do novca: „Sve teže pronalazimo drva. Još malo pa će nestati drvo i šume s njim.“ Njezine krave u staji još ne znaju da će ubuduće osim mlijeka proizvoditi i ekološki prihvatljivu energiju. Za Lucy je mukanje njezinih krava tiho obećanje da će u budućnosti imati dosta plina za kuhanje.

Manje izmeta – jeftina kuhinja

Kibera - udruga za higijenu

Kibera - udruga za higijenu

Bioplin se ne dobiva samo od životinjskih otpadaka nego i od ljudskih kao što je slučaj u Kiberi, siromašnoj četvrti Nairobija u kojoj živi skoro milijun ljudi. Prašnjavi grbavi put se uvija između malih, usko poredanih limenih kućica. Smrdi po ugljenu, vatri i otvorenoj kanalizaciji. Sanitarni uređaji su rijetki, pa se koriste tzv. „leteći zahodi“ – crne vrećice s izmetom koje se bacaju po ulicama tijekom noći – nekada ciljano. Nekoliko stanovnika se odlučilo riješiti sanitarni problem. U osnovnoj školi su osnovali tzv. udrugu za higijenu. Nešto je prije podneva, školski kuhar George stoji savijen iznad malog štednjaka. Njegova kuhinja je u stvari mala soba u središtu javnog nužnika. Ovdje kuha za 45-ero djece osnovne škole.

Djeca čekaju na jelo

Djeca čekaju na jelo

George kuha bioplinom. Iza njega na zidu visi plastična cijev, koja mu pokazuje plinsko stanje: „Imamo mjerilo. Jutros je stanje bilo na 45, nakon dva skuhana obroka je palo na 25. Ako padne ispod 10, ne možemo više kuhati.“ Oko 800 ljudi svakodnevno koristi ove javne nužnike i to je dosta izmeta da bi se proizveo plin za kuhanje. Stanari plaćaju 2 šilinga i zato imaju čiste sanitarne čvorove. Djeca imaju još više, tu doručkuju i ručaju. Većina mališana su siročad ili dolaze iz problematičnih obitelji. Sada jedu tu i plaćaju mali dio za nastavnike, ne za hranu.

Podne je, ručak je gotov. Djeca stoje u redu sa žlicama i tanjurima u rukama. Stara su između četiri i deset godina. Za mnoge će ovo biti zadnji obrok dana. Postrojenje je potpun uspjeh, 30 novih se upravo gradi u siromašnim četvrtima Nairobija. Kada budu gotova, drugi žitelji će biti sretni. Bit će manje izmeta – a zato će, kolikogod to zvučalo apsurdno, biti jeftina kuhinja. Prvi korak za dostojnu egzistenciju.

Autor: Zachariah Khadudu/ Kateri Jochum/ mj

Odg.ur.: Anto Janković

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic