Ivica Vrkić: Reintegracija Podunavlja po političkim efektima bolja nego „Bljesak“ i „Oluja“ | Politika | DW | 15.01.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Ivica Vrkić: Reintegracija Podunavlja po političkim efektima bolja nego „Bljesak“ i „Oluja“

U Hrvatskoj mirna reintegracija Podunavlja polako pada u zaborav, a stranci cijene postignuća, možda najuspješnije misije UN-a, sasvim sigurno više nego što bi se to trebalo činiti u Hrvatskoj.

Na 20. godišnjicu završetka procesa tijekom kojeg je Hrvatska ponovo došla na svoje međunarodno priznate granice ne spominju se svečane akademije, govori političara i obilježavanje datuma kada je de facto završio rat. O tome smo pričali s Ivicom Vrkićem, danas gradonačelnikom Osijeka, a tada čovjekom koji je cijeli proces vodio s hrvatske strane.

DW: Gospodine Vrkić, zašto se proces za koji se objektivno može reći da je bila velika hrvatska pobjeda, danas prepušta zaboravu?

Ivica Vrkić: Ja to mogu komentirati na sljedeći način, politički kad se gleda to je jedna od najuspješnijih mirovnih misija ikad. Zašto ga mi onda tako doživljavamo? Zato što je jedan dio naših ljudi bio željan osvete zbog svega onoga što im se događalo od 1991. godine. Nije problem u tom emocionalnom odnosu ljudi koji su imali žrtve u obitelji i koji su bili prognani, već je problem što svaka vlast u Hrvatskoj nije na pravi način vrednovala ili govorila o reintegraciji. Ispada da su reintegraciji najviše doprinijeli i o njoj najviše govorili oni koju su ju provodili. Tu mislim od predsjednika Tuđmana pa do nas operativaca koji smo to radili. I to uvijek u komponenti bez koje se ne može razgovarati: onoj međunarodnoj vođenom generalom Jacques Paulom Kleinom, sa određenom kritičnom masom među Srbima koje je vodio Vojislav Stanimirović i u ime Hrvatske vlade čiji sam ja bio operativni predstavnik na terenu. Mi smo tražili rješenja i učinili sve da tu misiju izvučemo iz ralja osvete i da podignemo razinu hrvatske političke osvještenosti da se rat može dobiti i mirom i dijalogom te da svaki rat mora završitit i da mir mora prevladati.

Konzervativne procjene su da bi u tom slučaju vojnog rješenja poginulo barem 1500 do 2000 ljudi.

Kažu čak i više. No, očito je da je i sam Slobodan Milošević procjenio da su se iscrpili u tim ratovima i da neke stvari ne idu kako su zamišljali oko stvaranja „Velike Srbije". Naročito im je to postalo jasno nakon „Bljeska“ i „Oluje“. S druge strane mislim da je međunarodna zajednica prvi put na ovom prostoru reagirala izvrsno kad je poslala generala Kleina s mandatom nakon Erdutskog sporazuma i dala mogućnost da se sjedne i razgovara.

Nije jednostavno bilo 1996. pojaviti se na okupiranom području...

Politički jest stvorena odluka u glavi predsjednika Tuđmana koji je tada bio autoritet i njegova uloga je najzaslužnija, ali njegovo okruženje i veći dio ljudi kojima je bio okružen je bio protiv toga. Mi koji smo bili za reintegraciju smo više u dobroj vjeri vjerovali da to možemo napraviti nego što smo znali kako to napraviti. Nije bilo lako operativno ući u taj prostor kad su tamo bili glavni Goran Hadžić i Željko Ražnjatović Arkan. Hadžić je vodio politiku znamo kakvu, a Arkan je pljačkao što je stigao i vjerojatno dijelio s Hadžićem plijen i u nafti i u sječi drva i u svemu ostalom. Oni su imali jake osobne interese, čak i jače od ideje stvaranja velike Srbije na tom prostoru, jer su od tog novca imali više koristi nego od same ideje.

Niste baš imali sugovornika s druge strane u tom trenutku.

Ja sam se sretao s Hadžićem jer je sam imao takav zadatak, a on bio na početku predstavnik druge strane. No nikada mu nisam pružio ruku jer sam znao što je taj čovjek radio. Čak mi je i Klein  govorio da će mi dati svoj Cadillac ako mu pružim ruku, ali nisam nikad. Iako to nisam radio zbog nekoga efekta, u tom trenutku sam dobio i podršku naših prognanika.

Mimo tih animoziteta koji su postojali, što je  tehnički bio najzahtjevniji posao?

Bilo je najteže ući u taj prostor i uvlačiti pojedine sektore i ljude, poput HEP-a, Pošte, državnih institucija, kombinata... s jedne strane su bili naši naši prognanici, a s druge strane Srbi koji su se tamo zatekli i od kojih je više od 90 posto bilo uvjereno da će tu ostati nekakav oblik srpske države i da to neće biti dio Hrvatske. U takvom ozračju bilo je teško spajati nešto nespojivo jer je trebalo implementirati elemente hrvatske države,  a i kada se sjelo za isti stol, više je bilo psovki nego konstruktivnog razgovara. Trebalo je vremena da se međusobno ljudi naviknu i da se vidi da nema tu šale i tu je Klein bio izričit.  Tek kada je došao Vojislav Stanimirović koji je bio spreman sudjelovati u tome da dođe hrvatska vlast, naravno pod uvjetom da svi Srbi koji žele mogu tu ostati i ostvariti svoja građanska prava, tek je tada došlo do pomaka i nakon toga je sve bilo lakše.

Jeste li u Stanimiroviću imali osobu za dijalog s druge strane?

Vrkić i Stanimirović u pravoslavnoj crkvi u Borovu

Vrkić i Stanimirović (d.) u pravoslavnoj crkvi u Borovu

Jesam. Iako je i njega pratila priča da je sudjelovao u nekim zločinima. No, on je tvrdio da to nije istina, a i ja sam dobijao podatke od naših službi koje su to istraživale da to nije istina. Njegov je odnos bio vrlo profesionalno korektan i nisam mogao vjerovati da bi netko mogao glumiti da želi ostati na u Vukovaru, kao što je i ostao, a da je činio zločine. To bi bilo suludo. On je pokazao da želi živjeti na tom prostoru i spreman je bio raditi na dolasku hrvatske vlasti i zaštiti interesa Srba. Tek njegovim dolaskom smo i počeli raditi, jer prije njega nismo imali s kime razgovarati. Prije njega svi su imali stav : "Ovo je Srbija". A i zahvaljujući  jednom međusobno povjerenju gdje sam ja štitio naš cilj da se uspostavi hrvatska vlast, da se vrate prognanici i da ostanu Srbi koji nisu činili zločine - nije bilo teško raditi kada smo se mi razumjeli. Ali bilo je teško svakom od nas, a posebice Stanimiroviću u Vukovaru i meni u Osijeku gdje su me uglavnom doživljavali kao izdajicu jer su smatrali da to nije bio interes Hrvata... Meni je žao što je o Stanimiroviću stvorena kriva slika jer je  hrabar čovjek koji je štitio interes svojeg naroda i koji je odigrao veliku i pozitivnu ulogu.

Realno u tom trenutku Hrvatska nije imala „odriješene ruke“ da oslobađa taj prostor vojnim putem. Američka prisutnost je bila snažna na ovim prostorima.

Mislim da je ovo bilo najmudrije i najkorisnije s obje strane. Najvažnija je stvar da nijedan čovjek nije više poginuo. Najveći dio hrvatskih političara nije bio za mirnu reintegraciju i najvećem dijelu hrvatskih političara nije odgovorala da se slavi proces u kojem oni nisu sudjelovali. Slaveći taj proces, slavili bi ljude koji su to proveli. Meni je većina ljudi iz Hrvatske vlade govorila da nikada neće doći u Vukovar dok je i jedan Srbin tamo. U  takvim okolnostima, morali bi slaviti krive ljude. Dakle nekog Vrkića, Kleina, Stanimirovića...

Jasno mi je da niste prvi dan bili dobro dočekani, ali je li Srbima postajalo jasno da je bolje biti građanin Hrvatske nego neke paradržave koja ne isplaćuje mirovine,  u kojoj vlada pljačka i hajdučija i koja ne funkcionira? 20 godina kasnije, oni su i građani Europske unije...

Kada sam došao raspoloženje je bilo „nula". Ali nakon dvije godine mislim da je više od 50 posto ljudi bilo svjesno da je vrijedilo ući u taj eksperiment, jer to je tada bio eksperiment. I da taj proces nije tako eksponencijalno rastao i da se nije vidjela korist od države i našeg ponašanja, mislim da ne bi nikada tako pozitivno završio kao što je završio. Ali to je moglo ići samo tako da smo mi ozbiljno shvaćali tu pozitivnu komponentu u srpskoj zajednici koja nije imala  ništa protiv Hrvatske države. Ljudi su shvatili da se ostvaruje ono što smo govorili od prvog dana i vidjeli su da neće tu sada doći vojska, već civili koji će sastavljati vlast koja se sastoji i od Hrvata i Srba.

Danas se mirna reintegracija spominje još samo u civilnom sektoru, iako se i s te strane mogu čuti mišljenja da je za pravo cijeli proces trebao potrajati i nakon što je Hrvatska doišla na svoje granice jer politički napredak nije pratio i napredak odnosa između Hrvata i Srba.

Mislim da je reintegracija bila najuspješnije u te dvije godine, ali nije napravila sve što je trebala napraviti i u tom dijelu se slažem. Mislili su da će vlast kroz svoje dnevno poslanje rješavati te probleme. Vlast se samo nastavila ponašati birokratski, jednako odbojno i prema Hrvatima i Srbima. Problem je što vlast nije popunjavala taj prostor sa istim političkim intezitetom kao i mi koji smo radili na uspostavi vlasti kroz reintegraciji. Odnosi Srba i Hrvata su ostali na razini na kojoj su bili završetkom mirne reintegracije i od onda stagniraju ili se pogoršavaju. Jedini je pravi put utjecati na vlast i na klimu u javnosti da nije u prvom planu politički rješavanje tih odnosa nego treba prvo rješavati gospodarski problem. Ako nije problem u Vukovaru otvoriti rada mjesta i za Hrvate i za Srbe, onda neće biti ni problema između Hrvata i Srba. Vidim da se tu nešto događa i da se polako otvaraju radna mjesta i to je najbolji način kako će se problemi riješiti.

Kakav je Tuđmanov odnos bio prema cijelom procesu?

Tuđman, kad god bi razgovarali, nije zaboravio reći da pazim na Srbe i da vodim računa da to ide dobro. Da učinimo što god treba da ljudi ostanu. Ja sam uvjeren da 90 posto ljudi misli suprotno, ali Tuđman nije nikada imao „figu u džepu“. Imam druge stvari koje mu mogu zamjerati, oko privatizacije, ali u političkom smislu i vraćanja Hrvatske na svoje granice, on je to sjajno odradio. Znam da će se sada vojnici naljutiti, ali po političkim efektima, reintegracija je bila bolja nego „Bljesak" i „Oluja".

Gospodine Vrkić, hvala Vam na razgovoru.

S Ivanom Vrkićem je razgovarao Vuk Tešija.

Preporuka uredništva