Irinejeva ostavština | Politika | DW | 20.11.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Irinejeva ostavština

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej preminuo je u Beogradu od posljedica zaraze koronavirusom. Iza njega ostaje dovršen Hram Svetog Save i proturječno političko nasljeđe.

„Kao poglavar naše Crkve smatram da bi bilo kakvo uvođenje novine u vjekovnu praksu vezanu za način pričešćivanja bilo pogrešno", izjavio je Irinej u kolovozu 2020. za „Politiku". On se tako usprotivio brisanju žličice poslije pričešća svakog vjernika po pravoslavnom običaju.

Ta vrsta obrednog tradicionalizma, i to po svaku cijenu, svrstavala ga je u najkonzervativniji dio crkve koju je predvodio u doba pandemije – i čija je žrtva postao.

Čačak, Beograd, Prizren, Ostrog, Niš

U kući Zdravka i Milijane Gavrilović u selu Vidova kod Čačka godine 1930. rođen je dječak kojem su na krštenju dali ime Miroslav. Poslije osnovne škole u rodnom selu, pohađao je čačansku gimnaziju, potom je završio Bogosloviju u Prizrenu i Bogoslovski fakultet u Beogradu. Služio je vojni rok, a potom 1959. od tadašnjeg patrijarha Germana u manastiru Rakovica primio monaški čin i ime Irinej. Iste godine u crkvi Ružica na Kalemegdanu u Beogradu zaređen je za svećenika (jeromonaha).

Zaposlen je kao profesor Prizrenske bogoslovije. Odlazi na postdiplomske studije u Atenu, a 1969. preuzima dužnost upravnika Monaške škole u manastiru Ostrog. Poslije toga se vraća u Prizren kao rektor Prizrenske bogoslovije. Sljedeći uspon u karijeri je dužnost vikarskog episkopa srpskog patrijarha, a godinu dana poslije toga, 1975, postaje Episkop niški.

Trideset i pet godina kasnije, u siječnju 2010, izabran je za Arhiepiskopa pećkog, Mitropolita beogradsko-karlovačkog i patrijarha srpskog. Kao jedan od tri kandidata kojeg je monah naslijepo izvukao iz šešira, Irinej je na početku bio u sjeni svog prethodnika, omiljenog patrijarha Pavla.

Dobri i loši prosvjedi

No pokazat će se da je Irinej čovjek koji ima smisla za politiku i biznis, te da štiti ljude iz svog tabora, premda bili umiješani u mutne radnje.Ali i da nema snage ni volje da javno raščisti s kriminalnim pojavama među svećenstvom, kao što je seksualno zlostavljanje djece.Najizrazitija crta po kojoj će ga pamtiti suvremenici jest apsolutno povjerenje u aktualnu vlast. Primjeri za ovaj stav su brojni.

24. ožujka 2019, na dvadesetu godišnjicu početka NATO bombardiranja Srbije, patrijarh je u Nišu između ostalog rekao da „ono što danas vidimo na ulicama nije dobro", dodajući da „to daje snagu našim neprijateljima". Na desetke tisuća građana je tada već mjesecima na ulicama Beograda tražilo osudu nasilja prema kritičkim novinarima i neistomišljenicima, tražilo slobodne medije i pravedne izbore.

Irinejevo nedavno doslovno ponavljanje propagandne teze vlasti da su prosvjedi protiv nje upereni protiv Srbije, poistovjećivanje trenutnog režima i njegove sudbine sa sudbinom države i naroda, izazvalo je tadašnju oporbu iz Saveza za Srbiju da odgovori otvorenim pismom, u kojem su Irineju spočitavali „direktno miješanje u dnevno-politička pitanja i otvoreno postavljanje na stranu vlasti".

Nepunu godinu dana kasnije, Irinej je crnogorske prosvjede protiv vlasti Mila Đukanovića nazvao „pozivom za savladavanje podjela". Time je pokazao da za njega pravičnost protesta ovisi od toga kako se zove autokrat protiv kojeg ljudi izlaze na ulice.

„Očuvanje jedinstva srpskog naroda"

Javnost u Srbiji najviše je podijelilo odlikovanje koje je na Irinejevu inicijativu Srpska pravoslavna crkva uručila predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću za „djelatnu ljubav prema Crkvi, angažiranje na očuvanju jedinstva srpskog naroda i neumornu borbu za cjelovitost Srbije i očuvanje Kosova u njegovim granicama". Mnogi visokorangirani svećenici Srpske pravoslavne crkve nisu se pojavili na dodjeli Ordena Svetog Save srpskom predsjedniku.

Za razliku od pokojnog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, kojeg je također pokosila korona krajem listopada 2020, Irinej nije vjerovao u to da će Aleksandar Vučić pod pritiskom Zapada priznati Kosovo.

Tiha Irinejeva podrška Vučiću postoji od početka naprednjačke dominacije u Srbiji, ali je ona u posljednjih nekoliko godina postajala sve otvorenija, pompoznija i glasnija. Irinej je 2018. u Banjaluci bio jednoznačan: „Blagodarimo Gospodu što nam je podario čovjeka koji se lavovski bori za srpski narod, a posebno za mučeničko i stradalno Kosovo i Metohiju". Vučić  se sa svoje strane odužio, rekavši da kritičari Irinejeve bliskosti s vladajućom garniturom žele biti „važniji od Boga i Srbije".

Ovakvo retoričko umetanje Boga kao saveznika u potpuno svjetovni spor o tome koliko čvrst zagrljaj crkvene i svjetovne vlasti crkva može podnijeti neoštećenog dostojanstva, vjernici koji nisu skloni Vučiću mogli bi protumačiti kao drsko bogohuljenje.

Irinej se zalagao za nešto drugačiji plan pregovora oko Kosova: „Uvijek sam govorio da u rješavanju problema na Kosovu prvi uvjet treba biti siguran povratak 250.000 Srba, protjeranih od 1999. do 2004. godine. Međunarodna zajednica treba pomoći prije svega po tom pitanju, pa tek onda organizirati razgovore o drugim temama".

Iza Irineja će ostati dovršen Hram na Vračaru (beogradska četvrt op.ur.) i sjećanje na čovjeka koji se na tronu Svetog Save odlično slagao sa svjetovnim gospodarima života pravoslavnih vjernika.