Iraku je dosta svih stranaca | Politika | DW | 20.05.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Iraku je dosta svih stranaca

Propovjednik Muktada al Sadr je pobjednik izbora u Iraku. Makar je šîtski musliman, on ne namjerava slušati Iran što da radi, ali nije naklonjen niti Amerikancima. Za put do mira u Iraku je potrebno i više od toga.

U Iraku oko 60% stanovništva čine šîtski muslimani, a nešto preko 30% su suniti – kao što je to bio Sadam Husein i što je bila vjera tek vojno poražene takozvane „Islamske države". No na izborima održanim prošle nedjelje i čiji su rezultati objavljeni koncem tjedna su tri najveće stranke u iračkom parlamentu redom stranke šîtskih muslimana, glavne vjere susjednog Irana. Najveći broj glasova je osvojila stranka šîtskog propovjednika Muktade al Sadra.

No upravo Teheran nije zadovoljan ovim ishodom: još prošlog tjedna, uoči izbora je u Irak stigao visoki gost iz Irana, general iranske Revolucionarne garde Kasim Soleimani. On se htio uvjeriti kako će u Iraku opet doći vlada naklonjena Iranu, ali al Sadr nema namjeru slušati Teheran što da radi u svojoj zemlji, bez obzira na vjersku povezanost. On se zalaže za neovisni Irak, politički, gospodarski i ideološki i makar je prisiljen stvarati koaliciju možda i sa Savezom Badr Nuri al Malkija i Hadija al Amirija koji poslušno slušaju želje Irana, on radije želi tehnokratsku vladu koja bi Irak konačno vodila u nekakav napredak. Jedino što al Sadra veže sa Savezom Badr jest njihova zajednička želja da se riješe i Amerikanaca.

Muqtada al-Sadr

Makar šitski propovjednik, al Sadr zapravo nije osobiti prijatelj Teherana. No veliki je izazov od Iraka stvoriti zemlju u kojoj stranci neće voditi glavnu riječ.

„Postati nevidljivi i - ostati"

A to baš nije po volji niti Washingtonu. Tek kad su ove srijede bili objavljeni prvi rezultati izbora i pobjeda al Sadra, u Irak je stigao i posebni američki izaslanik Brett McGurk. Njegova je zadaća bila ispitati kakav će utjecaj Washingtona biti u Iraku i nakon ovih izbora. Zapravo, njegov glavni sugovornik je bio Massoud Barzani, vođa iračkih Kurda kojeg je otišao pitati da mu on objasni što se u Iraku zapravo događa. Jer prije svega su se Kurdi pokazali kao najvjerniji saveznici SAD i sada protiv „IS-a", baš kao što su pomagali i u pohodu protiv Sadama Huseina.

Reakcije Washingtona su zasad suzdržane: „Da li je to kraj američkog prisustva u Iraku?", retorički je pitao američki diplomat Robert Ford nakon ovih izbora i odmah odgovorio kako je „još prerano to reći." Ali ako ga se pita za savjet, onda bi on Washingtonu savjetovao da ne zapadne u paniku, citira ga američka postaja CNBC. I ima još jedan savjet: SAD bi se trebale malo ukloniti iz javnosti u Iraku. „Tu je prije svega riječ o tome kako to treba izgledati. Tu treba minimirati vlastitu ulogu i istovremeno održati ulogu Amerikanaca u Iraku. To je umjetnost koju sad treba postići Trumpova vlada", misli Ford.

Brett McGurk (Reuters/M. Hamed)

McGurk je radije otišao Kurdima da mu oni objasne, što se u Iraku događa.

Teška greška i šîta i Kurda

Makar trenutni stanovnici Bijele kuće nisu baš poznati po svojoj delikatnosti, upravo je to što i mnogi građani Iraka žele, bez obzira na vjeru. „Bila je velika greška šîtskih muslimana potražiti pomoć iranskog generala Kasima Soleimanija, a isto tako je velika greška Kurda pozvati američkog diplomatu Bertta McGurka", piše liberalni irački dnevnik Al Mada. Prisustvo i jednog i drugog je uvreda za stanovnike Iraka. „Iračani su izabrali vladu nacionalnog jedinstva koja ne smije nastaviti slabu i korumpiranu politiku prethodnih vlada na čiju su politiku uvelike utjecali i Iranci i Amerikanci." Sa tim treba biti kraj, misli ovaj list.

Makar je teško reći što je Trump želio postići okončanjem sporazuma sa Iranom, upravo je Irak mjesto gdje su SAD i Iran silom prilika postali saveznici u zajedničkoj borbi protiv „Islamističke države". No u toj borbi su uzeli različite saveznike: Amerikanci su se pouzdali u Kurde, a Iran u šîtske milicije u Iraku koje su pomagale i službenoj iračkoj vojsci u oslobađanju Mosula.

No baš su to dvije zemlje koje su od samog početka i zaslužne za kaos i vjersku netrpeljivost koja još uvijek vlada u Iraku. Nije sporno da je Sadam Husein bio okrutni tiranin, ali kad su SAD 2003. krenuli u osvajanje Iraka na temelju čiste laži o nekakvom iračkom oružju za masovno uništavanje, nisu niti razmišljali o uspostavi nekakvog političkog rješenja koji bi bio primjeren toj raznolikoj državi. Sasvim suprotno od toga: prevlast šîta temeljem brojčane većine je i navela mnoge sunite i iskusne časnike armije Sadama Huseina u ruke „IS-a".

General Republikanske garde Soleimani

I posjet iranskog generala Soleimanija je zapravo bila uvreda Iračana.

Irak kao „kolateralna šteta" sukoba Amerike i Irana

Sa druge strane, Iran ne ostaje samo kod „moralne" podrške šîtskim muslimanima Iraka. On ih pomaže vojno, baš kao i ideološki. Teror šîtskih milicija nad lokalnim stanovništvom je praktično počeo čim su stigli američki tenkovi, u Bagdadu i u drugim dijelovima Iraka, a šîtska vjera iračkog državnog vrha izaziva nepovjerenje iračkih sunita.

Trumpovom suspenzijom sporazuma sa Irakom je u Iraku postalo sve još kompliciranije i nepreglednije. Nekakva vojna opcija SAD protiv Irana o kojoj se može čuti i od nekih Trumpovih suradnika bi neminovno i u Iraku opet izazvala otvoren vojni sukob. Ali i retorika šîtskih stranaka u Iraku protiv Amerike je postala sve glasnija tako da će opet ispasti da se sukob između Teherana i Washingtona vodi preko leđa – običnih građana treće zemlje, Iraka.

Izborna pobjeda al Sadra zapravo svjedoči kako je Iračanima dosta baš svih sukoba i ratova: „Ljudi su već umorni od svih tih vjerskih i nacionalnih sukoba između sunita i šîta, Kurda i Arapa", kaže nam Tim Petschulat koji vodi ured Zaklade Friedricha Eberta u jordanskom Amanu. „Žele nešto novo, žele zajedničku nacionalnu državu." I što je najvažnije, svoju državu u kojoj neće stranci voditi glavnu riječ, bili to Amerikanci, Iranci ili netko treći.

Mosul

Osobito u gradovima "oslobođenim" od "IS-a" je ostala praktično tek spaljena zemlja. Iraku gorko treba strana pomoć, ali mu još više treba i sloga - pa makar i protiv svih stranaca.

Kako to postići, to je drugo pitanje: Iraku nužno treba i gospodarska i svaka druga pomoć u obnovi svoje države i praktično je nemoguće postići neke brze rezultate bez vanjske pomoći. To je zadaća koju tek čeka pristaše Muktade al Sadre – on osobno, kako tvrdi, ne želi preuzeti nikakve državne funkcije nego voditi politiku iz pozadine.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva