Incidenti na srbijanskim stadionima nisu slučajnost
9. studenoga 2012Utakmica između zagrebačkog Dinama i beogradske Crvene Zvezde označila je uvod u raspad Jugoslavije i neizostavno je mjesto svih analiza sukoba u bivšoj SFRJ. Sportski stadioni su tako postali refleksija događaja u društvu, a navijačke grupe su već - po potrebi - postale oruđe u rukama nacionalista, kriminalaca, pa čak i vjerskih zajednica. Nedavni susret mladih reprezentacija Srbije i Engleske u Kruševcu bio je tako poprište rasističkih incidenata prema tamnoputom engleskom igraču, zbog čega su stizali i zahtjevi da se Srbija izbaci iz međunarodnih natjecanja. Sljedeći incident su izazvali navijači beogradskog Rada koji su vrijeđali navijače Novog Pazara transparentom "Nož, žica, Srebrenica", da bi zatim navijači Novog Pazara uzvratili transparentom na kojem se spominje Žuta kuća u Albaniji, što je mjesto na kojem su, prema riječima srpskih dužnosnika, vađeni organi otetih Srba s Kosova.
Čitav taj niz bizarnih incidenata bio je povod da Rasim Ljajić, počasni predsjednik nogometnog kluba Partizan i ministar u vladi kaže da bi u Srbiji trebalo na određeno vrijeme ukinuti nogomet ako država ne može izaći na kraj s huliganima.
Problem u čitavoj regiji
Najkraće rečeno, svi ti rasistički i nacionalistički incidenti pokazuju da nismo daleko odmakli od devedesetih godina, kaže za DW Aida Ćorović, direktorica nevladine organizacije Urban In iz Novog Pazara. I tada, a i sada, stadioni su se koristili za promocije različitih nazadnih ideja kod mladih ljudi, ističe ona: "Ove generacije koje su došle poslije, i koje se zapravo jasno i ne sjećaju 90-ih, jer je tu mnogo mladih koji su tek bili rođeni ili čak niti nisu bili rođeni kad je počeo raspad Jugoslavije, proizvod su ne samo ratova nego i onoga što je rađeno kasnije, tijekom proteklog desetljeća, od 2000. godine. Govorim sada o Srbiji, ali to je manje više problem i u čitavoj regiji, što se mi nijednog trenutka nismo distancirali od vrijednosnog sustava devedesetih godina." Napravilo se upravo suprotno, tvrdi, Ćorović, nastavio se promovirati taj vrijednosni sustav."
Kada je riječ o utjecaju na mlade ljude koji su uvijek glavni krivci za nasilje, bilo da je to sprječavanje gay parade ili rasistički i nacionalistički ispadi na stadionima, on je dosta širok. Aida Ćorović kaže da se kreće od etničko-vjerskog utjecaja pa sve do političara i podzemlja, koji manipuliraju tim grupama mladih ljudi po potrebi. Ona ne misli da je u tom pogledu Srbija specifična: "Mislim da je u cijeloj regiji slična priča. Jer, nama se i dogodio rat upravo u sprezi nacionalizma, nacionalistički nastrojenih političara, tu se zatim itekako uplela religija, i ona i do dan danas vrši poguban utjecaj, i naravno - mafijaši."
Problem i u obrazovnom sustavu
Sada se, nakon ovakvih incidenata, ukazuje Aida Ćorović, zapravo pokazuje zašto je suočavanje s prošlošću važno i zašto je nevladin sektor tako uporno inzistirao na tome. Sve je to međutim teško raditi, primjećuje ona, kada se djeca i kroz obrazovni sustav uče mržnji. "Ogromna većina mladog svijeta je prepuštena ulici, medijima koji su i dalje puni govora mržnje i, na žalost, naš obrazovni sustav je jedan od ključnih razloga za ove probleme. Jer ako znamo i viđamo na raznim društvenim mrežama nastavnike i profesore koji su ekstremno desno nastrojeni, s fašističkim izjavama. Možete misliti što govore djeci u razredima kada to kažu ili pišu na javnoj mreži."
Što radi država?
Ključna riječ kada govorimo o svim ovim incidentima je nasilje, ističe za DW Andrej Nosov, direktor Heartefact fonda. Nasilje je postalo obrazac komunikacije u našem društvu, ocjenjuje Nosov, i sada je pitanje što protiv toga čini država. "Nije stvar u pet nasilnika koji to čine, već je stvar u onim ljudima koji stoje iza toga, koji su ideolozi i pokretači toga. Rekao bih da to ima veze s onim ljudima koji su sudjelovali u ratovima, da ima veze i s nečim što bismo zvali krupni kapital, ali isto tako ima veze i s nečim što bismo mogli nazvati kontrolom rušilačkih grupa". Nosov vjeruje da postoje ljudi u vlasti koji imaju veze s tim nasilnicima: "Kad to kažem, naravno da nemam dokaza da se radi konkretno o nekom ministru ili direktoru neke institucije, ali verujem da prešućivanje i relativiziranje tog nasilja vodi do toga da stječemo utisak da postoji jedna vrsta podrške takvom nasilju."