I Uskrs se vidi po trpezi
8. travnja 2023
Naravno su tu pisanice, slatki kruh pa onda i janjetina. Iako ima razlika u različitim krajevima kršćanskog svijeta, sve su to jela koja se odmah povezuju s Uskrsom. Zašto se jedu kuhana jaja, to vjerojatno ima različitih razloga koja su već zaboravljena kroz ova stoljeća. I prije kršćanstva je jaje bilo snažan simbol plodnosti i rođenja novog života. Taj simbol u kršćanstvu onda može predstavljati uskrsnuće Isusa, ali je isto tako blisko povezano sa slavljem dočeka proljeća i novog života prirode.
Jaja - „tekuće meso"?
Teolog koji je proučavao običaje, Manfred Becker-Huberti objašnjava kako je razmjerno nova moda pisanice bojati u svakakve boje: „U pravoslavlju su uskršnja jaja u pravilu isključivo crvena.“ Ta boja simbolizira toplinu i život na tvrdo kuhanom jajetu koje je zapravo mrtvo.
No dok se može meditirati o simbolici jaja, pisanice u svakom slučaju imaju i posve obično objašnjenje: post pred Uskrs je potrajao četrdeset dana, a dobar kršćanin nije smio jesti to „tekuće meso“. Kokošima to niti najviši crkveni dostojanstvenici nisu mogli objasniti pa je zato nakon toga i jaja bilo u obilju. Kuhati je razmjerno jednostavan način konzerviranja, a takva jaja su imala i novčanu vrijednost. U starim spisima srednjeg vijeka će se naći i termin Zinseier, jaja za kamatu koju su podanici plaćali svom gospodaru.
Zašto su šarena? Pa u svakom slučaju je to dobar način označiti ih da su ta jaja kuhana – tradicionalno su se bojala ljuskom luka. Današnjim mališanima će biti dovoljno objašnjenje da su šarena kako bi ih lakše mogli naći sakrivene u vrtu, što je također pradavni običaj.
Poseban kruh
Sladak kruh je također osobitost Uskrsa – ma kako se on zvao. U Dalmaciji i primorju je to pinca, u kontinentalnoj Hrvatskoj će reći milibrot – što je naš tipičan masakr neke njemačke riječi, u ovom slučaju je to Milchbrot, kruh s mlijekom. Takav kruh će se naći diljem Europe, ponekad u obliku pletenice, ponekad kao vijenac, ponekad u obliku janjeta ili zeca – makar se ovaj dugoušac prošvercao u uskršnju simboliku iz posve druge priče, ali i to ide u smjeru buđenja proljeća.
Isto tako je zajednička osobina tog kruha da nipošto nije od kiselog tijesta – ne toliko raširenog po jugu Europe, ali na sjeveru je to gotovo pravilo. Ne samo na sjeveru: takav kruh su jeli i Židovi u ropstvu u Egiptu pa se na Pashu on nipošto neće naći na trpezi židovskih obitelji. Umjesto toga je tamo maces, kruh od nekiselog tijesta, koji je sličniji našim tradicionalnim mlincima.
No u neko doba je u svakodnevicu pekara ušao i kvasac pa se tako već u 12. stoljeću spominje pecivo od tijesta s kvascem kao nešto što se u boljoj kući mora poslužiti za Uskrs. Ali naravno, kao i svi pekarski proizvodi su vremenom prilagođeni lokalnom ukusu: u Njemačkoj je uskršnji kruh često obogaćen bademima i šećernom caklinom, grčki tsoureki je vijenac u čijem je središtu pisanica – naravno; crvena. I Španjolci njihov Mona de Pascua redovito ukrašavaju pisanicom, a tako nešto ćete lako naći i u njemačkim pekarnicama u ovim danima.
Talijani pak svakako moraju imati Colomba Pasquale, uskršnjeg goluba jer se kruh peče u obliku goluba – mira? Ili goluba Noe koji mu je donio grančicu jer je kopno bilo u blizini? I taj golub će obično dobiti šećernu caklinu i biti ukrašen bademima. Ali posvuda se isto tako ne štedi s dodacima: negdje su to samo grožđice, negdje i drugo kandidirano voće, negdje orasi ili lješnjaci, a negdje, nakon pobune mališana zbog takvih dosadnih sastojaka, može i čokolada.
Jaganjče Božji...
Kod janjetine je također jednostavno sve objasniti u kršćanskoj vjeri – i naravno u tom slučaju malo previše doslovno tumačenje teksta Biblije. Janje se još u Starom zavjetu često spominje kao žrtvena životinja i povezuje se s nevinošću i bespomoćnošću. Upravo to je bio i razlog zašto i Ivan Krstitelj samog Isusa uspoređuje s janjetom – svi koji su barem u neko doba života bili na misi će se sjetiti riječi „Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta...“
No žrtvovanje jaganjaca je i dugo nakon toga bio sastavni dio židovske proslave Pashe: uzgred, i ona je ove godine počela prošle srijede. Taj židovski blagdan i kršćanski uskrs su nekako neodvojivo povezani jedni s drugim čak i u nazivu: na švedskom je Uskrs Pask, na francuskom Paqurs, nizozemskom Pasen...
Odakle sad to?
Ipak, sad dolazimo do, barem na jugu, ali i na istoku Europe, bitnog sastojka uskršnje trpeze kojeg ćemo potpuno uzaludno tražiti u Bibliji: šunke. Sušena, dimljena, kuhana... Ali šunka se mora smješkati na tanjuru. Odakle taj komad svinjetine u proslavi blisko povezanoj sa židovskim blagdanom?
I ta tradicija je veoma duga: uskršnju šunku u Štajerskoj zovu Woachfleisch – tu je pak tamošnji dijalekt demolirao njemačku riječ Weiche što u određenom kontekstu i preko tri ugla znači i blagoslov: Weihrauch je tamjan. Jer šunka – uz pisanice, uskršnji kruh i pecivo, maslac, nekad je tu morala biti i boca vina, a zanimljivo da tu svakom slučaju mora biti i sol – se stavljala u Weichkorb, košaru za blagoslov jela što je također običaj nakon uskršnje mise, a to se onda svečano blaguje u krugu obitelji.
Vjerojatno ima istine i u jednom jednostavnom objašnjenju: nije se ta košara uvijek i vraćala onome tko bi je donio, - ili barem ne čitava, nego je dobar dio ostao Crkvi i svećeniku kao redoviti godišnji danak. Za običan puk je ostao u najboljem slučaju buncek, slanina ili komad sušenog rebra, ali šunka je bila samo na stolu onih koji su si to mogli priuštiti. Argument tog objašnjenja je upravo sol - zapravo velika dragocjenost još ne tako davno u prošlosti.
No na uskršnjoj trpezi će se svakako naći i neko povrće: mladi luk, rotkvice, uz janjetinu nema boljeg nego mladi krumpir... Sve su to također vjesnici proljeća i novog života prirode što i jest tijesno povezano s tako obilatim slavljem za Uskrs.
aš (agencije)
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu