I Islandu prijeti "odljev mozgova"

Jedan od najatraktivnijih ciljeva je Norveška. Nekoliko stotina Islanđana već je stiglo u tu susjednu državu, do kraja 2010. moglo bi ih biti više od tisuće. Za Island, koji ima oko 300.000 stanovnika, ta brojka je velika. Osim toga, nakon izbijanja gospodarske krize zemlju napuštaju uglavnom oni obrazovani, pa osim smanjivanja broja stanovnika Islandu prijeti i "odljev mozgova“.

Studenti bi radili fizičke poslove

Brzo završiti drugi fakultet i sljedeće godine odseliti u Norvešku ili Nizozemsku. To je cilj Atlija Steinna Gudmundssona i njegove zaručnice. 35-godišnji student humanističkih znanosti nikako ne želi život provesti na Islandu i svojim porezom otplaćivati visoke dugove zemlje nastale nakon sloma bankarskog sektora. On objašnjava: "Pola naših prijatelja je već otišlo u Norvešku, a i drugi razmišljaju o tome. Kao moguće ciljeve spominju i Njemačku, Francusku ili Veliku Britaniju. Ali sve koje pitate su razmišljali o selidbi.“

U svakodnevnim razgovorima u Reykjaviku odlazak iz zemlje je ovoga ljeta uobičajena tema. Mnogi mladi ljudi žele radije studirati u inozemstvu nego mračnu i tmurnu zimu provesti na Islandu.

Za ministra gospodarstva Gylfija Magnussona, nestranačkog profesora, to nisu veseli izgledi. "Bilo bi užasno da u trenutačnoj situaciji islandska elita napusti zemlju i da se Islanđani, koji trenutačno studiraju u inozemstvu, ne vrate“, kaže ministar.

Visoki porezi i manje plaće

Nakon selidbe, barem u Norveškoj, zanatlije i tehničari imaju dobre izglede da dobiju posao. Na Islandu radnici trpe zbog povećanja poreza i smanjenja plaća. Uz to se na jesen očekuje i veća nezaposlenost. Ministar Magnusson se ipak nada da će broj iseljenika ostati mali.

Za Atlu Steinna Gudmundssona nema druge nego okrenuti leđa domovini. Što se tiče poslovne perspektive, on nema iluzija: "Prvih par godina ću se prijavljivati na gradilištima ili po barovima i hotelima, nije bitno. Štogod nude za nekvalificirane radnike.“

Visoko kvalificirani rade na farmama

Mnogi visoko kvalificirani Islanđani ne mogu i ne žele čekati na boljitak gospodarske situacije. I Jakob Lindal osjeća posljedice krize u svom arhitektonskom uredu u Reykjaviku. Radi krize su njegovi suradnici i on morali otpustiti brojne zaposlene. Cilj je bio da se nakon krize ti ljudi vrate na posao, ali vrijeme igra protiv Lindala: "Jedan od njih je već na putu za Jamajku, drugi na sjeveru radi na farmi, treći je u Norveškoj…Ako ih u sljedećih par mjeseci ne zaposlimo, onda su otišli zauvijek.“

Gudny Isleifsdottir, rastavljena učiteljica i knjižničarka, također želi novi početak. Već se informirala o ponudama u sjevernim susjednim zemljama. Svjesna je toga da bi bez zajamčenog radnog mjesta selidba bila riskantna, pa kaže: "Kada bih dobila posao, ne bih oklijevala ni trenutka. Mogla bi raditi u nekom dućanu ili tako nešto. Svejedno mi je. Samo da mi se pruži prilika za odlazak.“

Autor: Susanne Henn /Marko Jeličić

Odg. ur.: Andrea Jung-Grimm