I Grčka je imala svoj Goli otok | Priča dana | DW | 12.07.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

I Grčka je imala svoj Goli otok

Grčki otok Jaros je uvijek bio daleko od očiju turista. Jer to je, slično Golom otoku, bio golemi zatvor za "političke". I to više puta, čak i u današnjoj Grčkoj: u četrdesetima i onda opet koncem šezdesetih.

Otok Jaros (Γυάρος) su zvali svakakvim pogrdnim imenima: "Đavolji otok" i čak "Dachau na Sredozemnom moru". Kao mjesto prognanstva je zapravo služio još i starim Rimljanima kamo su slali nepoželjne sugrađane jer im je sudbina na tom otoku sa jedva kakvom vegetacijom i tako bila jedva nešto bolja od pogubljenja.

Jarosa se Atena opet sjetila nakon građanskog rata u Grčkoj (1946.-1949.) kada je poslala preko 20 tisuća komunista i drugih "državnih neprijatelja" na taj otok. Slično kao i u tadašnjoj Jugoslaviji, Jaros nije bio zatvor nego "odgojno popravna" institucija gdje bi zatočenike trebalo preodgojiti da postanu opet "pravi Grci". Ali i na tom otoku službeni naziv nije ništa promijenio u sadržaju: to je bio zatvorenički otok gdje se i mučilo i zlostavljalo zatvorenike.

Atenski odvjetnik Kostas Katsibinis nam zato objašnjava kako se u to doba Jaros među Grcima doista zvao "Dachau na Sredozemnom moru": "Već i sama arhitektura zatvoreničkih hala nedvojbeno podsjeća na koncentracione logore. U prisilnom radu su zatvorenici pod užasnim uvjetima, morali graditi vlastiti zatvor. Mnogi zatvorenici su pritom umrli od vrućine i gladi", kaže odvjetnik.

Zatvor na otoku Jaros

Tek što su sami zatočenici završili gradnju zatvora, zatvor je bio - napušten na slijedećih dvadesetak godina...

"Nema ničeg na Jarosu..."

On je prije 17 godina osnovao udrugu čiji je cilj održati sjećanje na to mjesto užasa za mnoge njegove sugrađane. Ali za razliku od Golog otoka, zatvor na Jarosu u četrdesetima je napušten zapravo tek što su bile izgrađene ove zatvoreničke hale. Jer makar je otok bio daleko, ipak se pročuo po okrutnostima koje se tamo čine tako da su i Ujedinjeni narodi osudili vladu Grčku.

Tadašnja konzervativna vlada je poslušno prihvatila kritiku i zatvorila zatvor na otoku, ali to ne znači da je zatočenike pustila na slobodu: premjestila ih je po zatvorima diljem Grčke. Dugo vremena je ovaj otok bio gotovo zaboravljen, sve do vojnog udara u Grčkoj 1967. Pučisti su onda opet iskoristili Jaros da bi tamo smjestili na tisuće političkih protivnika. A za razliku od prijašnjih vremena, vojna hunta je tamo slala i žene - bilo je čak i trudnica!

Zatvor na otoku Jaros

"Neprijatelji države" su trebali biti preodgojeni da opet postanu "pravi Grci" - uz pomoć batine i mučenja.

Na Jarosu su robijali i neki poznati Grci: Ioanis Haralambopoulus, kasniji grčki ministar vanjskih poslova socijalističke vlade ili poznati pjesnik Janis Ritsos. Grčka vojna hunta je nijekala da uopće nekoga drži zatočenim na Jarosu. Odvjetnik Katsibinis nam priča kako se upravo njemačkim novinarima može zahvaliti za njegovo "otkriće":  "1967. su novinari njemačkog tjednika Stern uspjeli avionom preletjeti Jaros i fotografirati što se na njemu događa. Slično je kasnije uspjelo i novinarima francuskog magazina Paris Match."

Režimu u Ateni više nije bilo moguće nijekati postojanje logora. Te fotografije i dokazi su kasnije doveli do toga da je Grčka isključena iz Vijeća Europe zbog povrede ljudskih prava. Koliko je bilo žrtava na Jarosu u doba vojne hunte - zapravo se ne zna, ljuti se odvjetnik Katsibinis. "Na groblju na Jarosu leže pokopano samo 22 ljudi. Taj maleni broj se može objasniti i tako da je mnogo zatvorenika prebačeno na otok Syros kada se vidjelo da neće još dugo, samo da se ne izazove pažnja zbog broja smrtnih slučajeva na Jarosu."

Zatvor na otoku Jaros

Prava sramota je groblje: tu je samo 22 groba, ali tko zna koliko je doista bilo žrtava...

Siguran dom mediteranske medvjedice

Ovaj odvjetnik i udruga koju je osnovao želi da Jaros otvori širokoj publici da vidi, što se tamo događalo. Ali tu ima velikih problema: kao prvo, ne postoji nikakva prometna veza s tim otokom, čak i ribarima je zabranjeno tamo pristajati. Jer otok je proglašen zabranjenom zonom, ali odvjetnik je barem postigao da grčka ratna mornarica Jaros više ne koristi kao cilj svojih vježbi gađanja. Zgrade zatvora je ionako nagrizao zub vremena, a topnička paljba je mogla uništiti i ono što je još ostalo. Postoje čak i studije o poboljšanju lokalne infrastrukture Jarosa, ali svi takvi planovi su dosad potonuli u dubinama ladica državnih službenika Atene.

Ali sad se pojavila nova inicijativa: Jaros bi mogao postati zona zaštićene prirode i pravi raj za ronioce. Jer kako na Jaros ljudi nisu niti pomišljali otići svojom voljom, tako je tamo ostalo i jedinstveno utočište za mnoge životinje - sve do već gotovo istrijebljene mediteranske medvjedice (Monachus monachus, u Hrvatskoj je zovu jadranskom medvjedicom).

Biotopom Jarosa je oduševljena i udruga za zaštitu okoliša WWF i glasnogovornik te organizacije Jason Kantas upozorava: "U vodama oko Jarosa živi čitavih 15% svih poznatih mediteranskih medvjedica. To je možda najveća kolonija tih životinja na čitavom svijetu." Čitavo podmorje je praktično ostalo netaknuto tako da je još od 2011. to područje zaštićene prirode - i gotovo je sigurno da će projekte financijski podržati i Europska unija.

Morska medvjedica

Mediteranska medvjedica je gotovo istrijebljena i nešto je manja od ove pacifičke. Nekad je živjela u gotovo čitavom Mediteranu, ali i ribari su pomogli njenom istrebljenju jer je marljivo žderala "njihovu" ribu. Sada je najveća populacija baš oko otoka Jarosa.

Kako i turiste i povijest i prirodu?

"Upravo činjenica da desetljećima nije na Jaros stupala ljudska noga ima i pozitivnog učinka jer je priroda ostala netaknuta. Mnoge životinje i ptice su tamo našle utočište", kaže nam suradnik WWF-a Spiros Kotomatas. Prednost otoka je i njegova razmjerna blizina najvećem otoku Cikladskog arhipelaga, Syrosu. Ljudi su skloni razviti neki oblik "blagog turizma" na Jarosu, to je i on osobno utvrdio kada je koncem ožujka bio tamo. Ali sad se radi o tome, kako taj nekadašnji Đavolji otok otvoriti za posjetitelje i istovremeno očuvati i njegovu povijesnu ulogu i njegovu prirodnu ljepotu.

Nije nipošto jednostavno sve to staviti pod istu kapu: već i pravni status otoka stvara probleme. Jer 2001. je proglašen "povijesnim spomenikom", što zabranjuje svake građevinske intervencije na njemu. Deset godina kasnije je ta zabrana ukinuta, ali samo dijelom. Nato se javio jedan investitor koji je predložio na tom otoku sagraditi vjetroelektrane i čak je dobio odobrenje za taj projekt. Ali kao što to često biva u Grčkoj, taj plan je još uvijek samo plan.

A onda nije baš niti jednostavno samo tako pustiti dokone turiste da šeću po otoku. Ne samo da će ugroziti životinje, nego i sebe: taj otok je bio vježbalište grčke ratne mornarice i još uvijek ima gomila neeksplodiranih granata i streljiva. Tu je i suradnik WWF-a Kotomatas nesiguran, kad će ta zadaća biti gotova: "Uz pomoć stručnjaka grčke vojske smo već našli mnogo granata koje smo uspjeli deaktivirati i osloboditi putove prema središtu otoka. Ali ima još mnogo, mnogo posla."

 

Preporuka uredništva