Hrvatski sport u raljama politike

Čitav pozamašni val korupcijskih afera obilježio je sport u RH proteklih mjeseci, od pojedinih nacionalnih saveza – prije svega onoga skijaškog – do samoga Hrvatskog olimpijskog odbora. Šok u javnosti, međutim, nadopunjen je sporenjima oko izbora budućeg čelnika ili čelnice HOO-a, čije bi ime moralo biti poznato već do kraja idućeg mjeseca. No među kandidatima pojavila su se zatim imena više osoba koje su donedavno bile u samom vrhu vladajućeg HDZ-a. Očekivano, to je otvorilo niz pitanja o naravi upravljanja hrvatskim sportom, ali i mogućem porijeklu njegove korumpiranosti baš u vezama s politikom.

Predsjednik jedine sportsko-sindikalne organizacije u RH Mario Jurić ustvrdio je tim povodom za DW kako je žalosna činjenica da u Hrvatskoj ne postoje javni sportsko-organizacijski nadzorni mehanizmi i tijela neovisna o političkim i financijskim vezama s državom. „Uslijed toga se građani nerijetko obraćaju i nama kako bi makar nekog obavijestili o raznim nepravilnostima u sportskom poslovanju, ali svakako želim i ovom prilikom napomenuti da mi nismo policija niti bilo kakav ovlašteni organ, nego organizacija koja djeluje neovisno o spomenutom sustavu, a koja želi unaprijediti domaći sport“, rekao nam je čelnik Hrvatske udruge Nogometni sindikat (HUNS).

Nužna edukacija sportaša

U tom pogledu, kao što smo čuli, HUNS ipak jest neka vrsta neformalnoga kontrolnog subjekta, jer može javno ukazivati na određene probleme, a njihov se glas svakako čuje. „Ako pak budemo njegovali odnose po uzoru na Sjevernu Koreju, bez slobode kritičkog razmišljanja", pojasnio je Jurić, „onda ćemo zadugo ostati u teškim dubiozama kakve su isplivale na površinu u novije vrijeme. Pritom su sportaši po meni definitivno jedna od najsvjetlijih točaka u hrvatskom društvu, te zaslužuju kvalitetnija vodstva."

Prema njegovim riječima, sport pripada primarno sportašima, ali dok god oni ne budu u dovoljnoj mjeri educirani za takve dužnosti, neće biti napretka. HUNS je zbog toga posljednjih godina organizirao puno edukacija, čak i u suradnji s Danskom, pa tako danas postoji oko 50 hrvatskih sportaša koji rade u raznim velikim klubovima i koji su stekli neophodne alate za taj posao. „Dok u prvom planu ne budu ljudi sa prepoznatljivim sportskim pedigreom i takvim znanjima, neće biti sreće. Ipak, potencijala ima više nego dovoljno“, mišljenja je Mario Jurić.

„No samo još da osiguramo situaciju u kojoj će najvažnija odlika upravnih kadrova biti to da razmišljaju organizacijski kompetentno, a da nisu sami kompromitirani u nikakvim neprihvatljivim radnjama o kojima se danas često govori“, zaključio je predsjednik HUNS-a, itekako svjestan gorke zbilje u kojoj sportski i stručni profil kakav on opisuje, još uvijek tavori u sjeni stranačko-političkih zaslužnika. Uostalom, smatra se javnom tajnom to da su članovi vladajuće stranke u RH zauzeli veliki dio funkcija u sportu, od lokalne do nacionalne razine.

Usporedba s Jugoslavijom

Takva sprega politike i sporta u Hrvatskojnije nikakva posebna novost, naprotiv – bilo je to nekoć dosta uobičajeno, u socijalizmu. Najčešće se u tom kontekstu spominje da je i sam prvi predsjednik RH Franjo Tuđman bio najprije predsjednik Sportskog društva Partizan iz Beograda, u okviru SFR Jugoslavije, a u novoj državi preuzeo je glavnu riječ u zagrebačkom Dinamu, ali bez formalne klupske funkcije. No pri usporedbi tih dviju naoko istih praksi ističe se jedna bitna razlika – u prošloj državi nije bilo veće krađe javnog novca iz sportskih budžeta, nego su funkcije eventualno zlorabljene radi društvenog utjecaja i prestiža.

Sociolog sporta sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku s druge strane, smatra da spomenute afere i svojevrsno zatajenje sustava mišljenog kao poštenog i ispravnog, vrlo dobro ocrtavaju pojedine važne relacije. „Prije svega, kroz njih je moguće razumjeti višeznačnost politike i međusobna različitost koncepata 'sportske politike' i 'sporta i politike'. Upravljačka tijela sporta, od pojedinačnih saveza do Hrvatskog olimpijskog odbora kao onog krovnog, nužne su naime karike 'hranidbenog lanca' nacionalnog sporta, zadužene za provođenje sportske politike", drži Biti.

Nedavni su događaji u RH, po njegovim riječima, pokazali da su neki od njih ujedno dijelom krajnje negativno obojenog prožimanja visoke politike i sporta. „Pripadajuće kriminalne radnje kao dodatak cijeloj priči, ako je to ikome ikakva utjeha, možda manje upućuju na moralnu 'nečistoću' aktera sporta", nalazi on, „a više svjedoče o, već i u drugim poljima medijski prokazanoj, 'prljavštini' domaćeg političkog i politički protežiranog miljea." Problematičnost ovakvih zbivanja i praksi u sportskom polju, međutim, leži u činjenici da je vrhunski sport satkan od niza raznorodnih aktera.

Neobičan trag novca

Kao što je pobrojao ovaj sociolog s IEF-a, to su protagonisti u rasponu od samih nabrojanih institucija, zatim dužnosnika u njima čija su se imena vrtjela po medijima, preko trenera i sportaša, uključujući one najvišeg ranga, sve do sportskih novinara koji prate njihove karijere. Vrhunski sport je također na stvarnoj, ali i simboličkoj razini povezan s ogromnim novcem koji generira. „Pokazalo se da kod ovakvih afera u prvi plan dolaze javna sredstva koja se ulažu u vrhunski sport, katkad vrlo neobičnim putevima", dodaje Biti.

„Ne treba zanemariti ni sva druga sponzorstva, troškove i zarade koji usto idu. U tom smislu", nastavio je, „kad se sve sagleda povezano i integrirano u cjelinu, valja tumačiti kritičke rasprave o narušenom imidžu sporta koje u zadnje vrijeme kolaju javnim prostorom." Pa ipak, Biti je mišljenja kako taj rukavac kritike zapravo ide na ruku zainteresiranim političarima i njihovu diskursu o izuzetnoj uspješnosti hrvatskog sporta te moralnoj i drugoj veličini domaćih sportskih heroja.

„Isto tako, on samo pospješuje njihovo inzistiranje na nužnosti daljnjeg ulaganja u sustav, dakako i na nižim razinama, jer da je to temelj, s jedne strane, sreće, a s druge zdravlja nacije", smatra Ozren Biti, uz opasku kako je iluzorno očekivati da bi ma koji novi predsjednik HOO-a, od onih koji se sada putem medija promiču u glavne kandidate za tu poziciju, trebao išta bitno riješiti. Ovaj analitičar uvjeren je da se to može usporediti s primjerima u nekim drugim, po društvo još osjetljivijim područjima, npr. zdravstvu.

Maženje ambasadora nacije

„No, tužna je istina da sustav, takav kakav je", nadalje on pojašnjava, „što porozan, što podatan za djelovanje u sivim zonama, odgovara ne samo onima koji u njemu eventualno protupravno stječu imovinsku korist, već i brojnim drugima, od činovnika kojima olakšava administraciju, do vrhunskih sportaša koji su, kad vlasti zatreba, a to nije rijetko, kao ambasadori nacije itekako maženi i paženi.“ Kao u staroj Grčkoj, oni su u Hrvatskoj zaista obožavani, ali utoliko je i razočaranje javnosti veće jednom kad neki bivši sportaš iznevjeri i svoje poslanje i državne zakone.

„Prosječni promatrači su, slabo ili nikako zainteresirani kako za profesionalni tako nažalost i za amaterski sport, pa čak i neki dionici, možda će koji put, situacijski prigodno i opravdano, prepoznati problem i uputiti kritiku", ističe Ozren Biti, uz napomenu da to ipak nije pokretačka snaga za promjene iz temelja. Stoga on zaključuje da se u novijoj hrvatskoj praksi na tome području pokazalo kako su manje korekcije očito kudikamo jednostavnije i oportunije, a uz dobar rad službe za javne odnose i one se mogu učiniti velikima.