Hrvatska i svi njeni totalitarni režimi | Politika | DW | 24.12.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Hrvatska i svi njeni totalitarni režimi

Jedan memorijalno-politički projekt otvorio je brojna pitanja o odnosu prema zločinima fašizma i komunizma u Hrvatskoj. Ili bi makar trebao otvoriti. Kad ne bi već u začetku bio obavijen tajnovitošću.

Cvijet na mjestu nekadašnjeg koncentracijskog logora Jasenovac

"Cvijet" na mjestu nekadašnjeg koncentracijskog logora Jasenovac

Grad Zagreb praktički je krajem prošlog mjeseca pokrenuo već najavljivani projekt osnivanja Memorijalnog centra žrtava totalitarističkih režima, ali o tome se i dalje ne zna mnogo konkretnih pojedinosti. Sve je službeno počelo predstavljanjem javnog gradskog proračuna za sljedeću godinu, pri čemu je pročelnica Gradskog ureda za kulturu Milana Vuković Runjić na sjednici Gradske skupštine pojasnila da se za rečeni centar izdvaja 100 tisuća kuna. Posrijedi su inicijalna sredstva na osnovu kojih se dogodine budžet za tu stavku smije povećavati. To će ujedno biti i neminovno ako se želi ostvariti navedeni rok otvaranja te ustanove – svibanj 2020. godine.

Predstavnici gradske opozicije nisu oklijevali s propitivanjem namjerene svrhe i profila Centra. Saznalo se tako i da bi se on bavio žrtvama „Karađorđevog režima, preko NDH, do komunističkih zločina“, a s fokusom na „obrazovanju i ljudskim pravima“.

Ideja o osnivanju te institucije može se pratiti unazad već dvije godine. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, kojem je navodno povjerena izvedba projekta, izjašnjavalo se o njegovoj skoroj realizaciji još od 2017. godine. Kako bismo bolje osvijetlili perspektivu same ideje, pa i njome potencirane dubioze, nastojali smo ovdje kontaktirati sve pobrojane aktere, te neke predstavnike povjesničarske znanosti kojoj pozicija u tome još nije znana.

Detalji projekta - nepoznati

Najprije smo se obratili pročelnici Vuković Runjić s nizom specificiranih pitanja na koja uglavnom nismo dobili precizan odgovor. Zanimalo nas je tko je izvorni pokretač projekta, HDPZ ili Grad ili pak netko treći. Zatim i to hoće li se Centar više baviti jednim od spomenutih režima, ili svima podjednako – to zbog jasne ideološke pozicioniranosti udruge bivših zatvorenika koja se inače bavi gotovo isključivo jednim režimom, onim komunističkim. Nadalje, tko je od povjesničara već uključen u projekt, ako uopće jest, itd. Ali odgovoreno nam je samo vrlo neodređeno da Gradski ured „razmatra ideju“ osnivanja centra radi sjećanja na „sve žrtve svih totalitarnih režima“.

Komemoracija u Beliburgu

Svake godine se u Bleiburgu odaje pošta ubijenima na kraju Drugog svjetskog rata

Uz to se pročelnica ureda pozva na europarlamentarnu Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, s citatom da „je sjećanje na žrtve totalitarnih režima i podizanje svijesti o zajedničkom europskom naslijeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature, od ključne važnosti za jedinstvo Europe.“ Na koncu je istaknuto da će „do realizacije projekta doći kada i ako se steknu svi uvjeti, usuglase svi parametri i nađu odgovarajući partneri i stručne osobe.“

Upada u oči da u očitovanju Milane Vuković Runjić izostaje najveći dio informacija za kojima smo tragali. No nju smo barem uspjeli kontaktirati, dok nam s HDPZ-om to uopće nije pošlo za rukom. Na telefonske brojeve koji se mogu pronaći na internetu, nitko se nije javio niti nakon više pokušaja kroz nekoliko dana, a s jedine tamo istaknute e-mail adrese nam se pošta vratila jer adresa ne funkcionira. Također, uzalud smo zvonili na ulazu u njihovo sjedište, jer tamo u navedeno uredovno vrijeme nije bilo nikoga. Možemo jedino prenijeti da je to društvo, u svojim ranijim iskazima o projektu, stavljalo naglasak isključivo na temu komunističkog režima.

Gedenktafel für die Opfer der Partisanen

Spomen ploča žrtvama partizana

Nužna uključenost povjesničara

Rada Borić, gradska zastupnica Zelene ljevice, sudjelovala je u spomenutoj raspravi s pročelnicom za kulturu. „Nije mi odgovoreno tko je prvotno predložio osnivanje takvog centra“, rekla nam je ona, „ali ovakvo uvođenje novih 'ustanova', s osiguranim minimalnim sredstvima, znači tek jedno - dodvoravanje gradonačelnika Milana Bandića desnici, jer mu Neovisni za Hrvatsku više ne drže većinu u skupštini. Nisam dobila ni odgovor na upit zašto se, umjesto toga, program o žrtvama totalitarnih režima ne priključi Centru za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, osnovanom prije tri godine.“ Borić je dodala da je u Gradskoj skupštini jednako uzaludno pitala zašto Grad Zagreb radije u škole ne uvede program građanskog odgoja koji bi uključio i temu kojom će se baviti planirani centar.

Povjesničari su očekivano podijeljeni oko ove teme – ako im je uopće poznata. Našoj dvojici sugovornika nije bila, ali su na temelju općenito postavljenih najava iskazali svoj načelni stav za DW. Jerko Mihaljević s Instituta za hrvatsku povijest u Zagrebu napomenuo je da u svijetu postoje razni muzeji u oba pretpostavljena modela, dakle oni koji odjednom obrađuju više režima u 20. stoljeću, kao i oni koji se odnose samo na jedan od njih: „To pitanje po meni nije sporno, ali sve ovisi o kvaliteti postava, i tek ćemo vidjeti kako će to biti kod nas. A što se tiče onoga tko bi izveo projekt, mislim da je dobro da se u nj uključi što više aktera. Muzeji su i memorijske i kulturne, ne samo znanstvene institucije, pa tako i taj centar. Ne vidim problem u tome što bi ovdje nositelj projekta mogla biti jedna, uvjetno kazano, interesna organizacija, kao što je HDPZ. Za takve projekte često je potreban upravo neki vanjski neovisni subjekt koji će dati podstrek. Možda je i bolje da nisu uključeni samo znanstvenici, ali je svakako nužno da tu bude i povjesničara.“

Povijest nije samoposluga

„Najvažnijom će se pokazati serioznost pristupa. Hoće li iza toga stajati znanje i objektivnost, a diskusija bi moglo biti, no ne treba ih se plašiti", smatra Mihaljević. Njegov kolega Hrvoje Klasić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pak, nije tako optimističan: „Prvo, ne slažem se s bilo kojom odlukom koja je motivirana rezolucijom EU koja se ovdje spominje. Jer, dovoditi u vezu početak Drugog svjetskog rata s paktom Ribbentrop-Molotov, kao što čini rezolucija, a ne s ranijim sporazumima zapadnih vlada s Hitlerom po pitanju Austrije i Češke, pristrano je samo po sebi. I nemam problema da se govori i o totalitarnom karakteru jugo-socijalističkog režima, ali nipošto isključivo kroz teror. A kamoli da se vrše usporedbe s ustaškim režimom."

Klasić drži da se mladima u Hrvatskoj ne smije sugerirati da je komunistički režim bio i približno nepravedan kao onaj u kojem su Romi, Židovi, Srbi i komunisti bili za Drugog svjetskog rata, jer je to neistina. „A povijest nije samoposluga", dodao je, „ pa da uzimamo samo ono što nekome u nekom trenu treba. To je društveno opasno. Zato se bojim da će ovo ispasti kao i s tzv. komisijom Vice Vukojevića koja je utvrđivala žrtve svih zločina tog rata i poraća, pa utvrdila da su ih uglavnom skrivili antifašisti.“ Očito je da će oko ove teme biti još prijepora, no za početak je jasno bar to da projekt upravo vapi za transparentnošću.