Hrvati su prilagođeni, ali ne i asimilirani
27. siječnja 2009
Njemački i turski navijač u prijateljskom zagrljaju, na lijevom obrazu orao, na desnom polumjesec, njemačka i turska zastava na zajedničkom jarbolu... – prizori međusobne sportske povezanosti, možda i opće uzajamne privrženosti što su je pripadnici dvaju naroda upečatljivo iskazali tijekom lanjskoga europskog prvenstva u nogometu. Slike koje su obišle svijet nerijetko su shvaćene kao potvrda srastanja mlađih naraštaja turskih doseljenika s njemačkim društvom. Sada znamo da se radilo o prividu.
Propale iluzije o integraciji Turaka
Iluzije o integraciji Turaka raspršili su nalazi aktualnog istraživanja berlinskog Instituta za stanovništvo i razvoj. S dva i pol milijuna članova druga najveća skupina migranata u Njemačkoj u prosjeku je slabije obrazovana, lošije plaćena i češće suočena s nezaposlenošću nego drugi stranci. Neusporedivo bolju, također znanstveno potvrđenu sliku nude obitelji gastarbajtera s prostora bivše Jugoslavije. To proizlazi iz sociološkog istraživanja što je na primjeru hrvatske zajednice u Njemačkoj nedavno provedeno na Slobodnom sveučilištu u Berlinu.
U Njemačkoj, prema zadnjim statistikama, živi 376.000 doseljenih Hrvata, od toga čak 40 posto s njemačkom putovnicom. Pa ipak, još donedavno nije bilo znanstveno utemeljenih spoznaja o njihovoj društvenoj integraciji. No, stvar izgleda drugačije nakon što se toj temi, prema svim pravilima anketnog istraživanja, u svom magistarskom radu posvetila Inga Stampfer, mlada sociologinja sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu. Iz analize odgovora više od 200 ispitanika proizlazi da su Hrvati natprosječno dobro uklopljeni u njemačku sredinu, a to potvrđuje i jedan od najvažnijih integracijskih čimbenika – školsko obrazovanje i stručna sprema odnosno radna kvalifikacija. "Udio hrvatskih učenika među gimnazijalcima je vrlo visok – iznad prosjeka svih stranaca u Njemačkoj, što je potvrdilo i moje istraživanje", kaže Stampfer.
Školovani roditelji, obrazovana djeca
Razloge valja tražiti u novijoj povijesti migracija. Njemačka se, naime, za gastarbajtere iz nekadašnje Jugoslavije otvorila relativno kasno – tek 1968. godine – kada se već provodio kvalitativni odabir doseljenika: "To su od svih gastarbajtera bili najkvalificiraniji radnici, a među došljacima s prostora bivše Jugoslavije bilo je čak 60 posto Hrvata. Vrlo visoka razina obrazovanosti roditelja odrazila se tijekom socijalizacije i na djecu kao svojevrstan uzor." Ne valja smetnuti s uma ni jedno od pozitivnih nasljeđa socijalizma, dodaje Stampfer, naime činjenicu "da su hrvatske žene od početka bile zaposlene, da su radile, pa je i to utjecalo na težnju djece za školskim i stručnim obrazovanjem."
Stupanj integracije objektivno nije moguće mjeriti, ali je svatko u stanju opisati svoj osjećaj stopljenosti sa stranim okruženjem. Slijedom toga Stampfer je pokušala doznati kako Hrvati u Njemačkoj općenito doživljavaju svoju životnu situaciju: od materijalnog položaja do posve osobnih prilika. Rezultat: "Tu je samo 14 posto svih ispitanika izrazilo nezadovoljstvo." Od presudne važnosti je i vlastiti osjećaj prihvaćenosti od strane njemačkog društva. "I po tom pitanju se apsolutna većina Hrvata osjećala zadovoljno, prihvaćeno i poštovano – unatoč postojećim iskustvima diskriminacije." Ona se, dodaje Inga Stampfer, uglavnom odnose na područje zapošljavanja i rada. Kada ih sporadično ne bi bilo, lako bi se mogao steći dojam o asimilaciji Hrvata u Njemačkoj.
"Za integraciju su potrebni uzori"
No, takve su bojazni neopravdane, ističe autorica studije: "Iznenađujući rezultat moga rada je da Hrvati nisu asimilirani. Ispitivala sam ih o kulturnom identitetu, važnosti prakticiranja vjere, o nacionalnom samopoimanju... Premda 13 posto ispitanika posjeduje njemačko državljanstvo, samo se dvije osobe smatraju Nijemcima. Hrvati pokazuju kako se manjine ne moraju asimilirati da bi bile integrirane u zajednicu. Oni su se u bitnim stvarima života jednostavno prilagodili većinskom njemačkom društvu."
Hrvati, slično kao i druge skupine migranata iz jugoistočne Europe, time bitno odskaču od ustaljenih političkih i medijskih prikaza u kojima je – kao sada opet u slučaju turske zajednice – obično riječ o primjerima zanemarene i propale integracije. "Mislim da se znanost i politika moraju usredotočiti na manjinske grupe koje su se uspjele uklopiti u društvo. Za integraciju su potrebni uzori." Pozitivni primjeri poput hrvatskoga, u trenucima kada prevladavaju teme poput ubojstava iz časti, paralelenih društava, etničkih kolonija u većim gradovima ili prisile na brak, mogu doprinijeti smirivanju strasti u javnoj raspravi o integraciji stranaca i njezinom trezvenom i objektivnom sagledavanju, zaključuje sociologinja Inga Stampfer, autorica prvog znanstvenog istraživanja o integraciji Hrvata u Njemačkoj.