Gostujući komentar: Rusija je (opet) neuračunljiva | Politika | DW | 26.12.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

30 godina nestanka SSSR-a

Gostujući komentar: Rusija je (opet) neuračunljiva

Na današnji dan prije 30 godina je Sovjetski Savez prestao postojati. Ruski spisatelj Viktor Jerofejev u svom komentaru sažima: jedino neuračunljivost je ostala tako da Zapad i pod Putinom mora strahovati.

Nova Rusija je rođena nedugo prije novogodišnje noći – 26. prosinca ona navršava 30 godina. Rođenje je formalno izgledalo kao odcjepljenje od Sovjetskog Saveza, a zapravo su se bivše sovjetske republike odcijepile od Rusije. Razbježale su se na sve četiri strane svijeta, a na zemljopisnoj karti, gdje se veliko i široko prostirala od oceana do oceana je ostala Rusija kao nasljednica SSSR-a.

U međuvremenu petina mladih ljudi u Rusiji ne zna što je to SSSR ili nisu sigurni što znači ta kratica – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ako se pomisli kako je SSSR bila totalitarna velesila sa suludim imperijalnim ambicijama, globalnom komunističkom utopijom, sa siromašnim stanovništvom koje se istovremeno ogriješilo o Boga, ali nije imalo ni slobode ni kruha, onda možda nije čak niti tako loše da se jednom zauvijek zaboravi ta prošlost jednostranačkog sustava i Gulaga. U Francuskoj pedesetih godina se mladi također nisu isticali dobrim pamćenjem: Hitler? Connais pas. („Hitler? Nikad čuo.“)

Ruski potres mozga

Autor komentara, Viktor Jerofejev

Autor komentara, Viktor Jerofejev

Ipak, kako se znalo reći u Sovjetskom Savezu, postoje dvije velike razlike.

Francuska se vratila demokraciji i požurila je izbrisati jad okupacije iz svakodnevnog sjećanja. Rusiji prijeti iskušenje da se gubitkom povijesnog pamćenja želi vrati slavnoj povijesti kakva zapravo nikad nije postojala. Treba tek sve lijepo zamisliti i već opet živimo u imaginarno snažnoj velesili, opet nas se svi boje i poštuju, a mi se nasuprot toga, ne bojimo nikoga.

Početkom devedesetih Rusija se prvi put htjela oteti od svoje sovjetske prošlosti, ali se gadno zapetljala u vlastito ruho i s treskom pala na zemlju. Potres mozga! S jedne strane su se demokratski liječnici potrudili terapijom i propisali su joj sve moguće europske lijekove kao što su tržišno gospodarstvo i višestranački sustav. S druge strane su ubrzo izronili nacionalnokomunistički liječnici sa sovjetskom nostalgijom.

Predsjednik Jeljcin niti sam nije znao što početi sa slobodom koja je pala s neba i vrludao je između te dvije skupine. To ga je koštalo zdravlja, zemlja je dobila drugi rat u Čečeniji, granatiranje prosovjetskog parlamenta 1993. i još mnogo toga.

Prosvjedi za Jeljcina 1993. u Moskvi

Umjesto crvene zastave, opet je tu trobojnica Rusije...

Sve se može, svukud se smije...

Kao svjedok tog vremena mogu reći kako su pored svega toga to bile fantastične godine oslobođenja naše kulture kad se konačno moglo sve čitati. Od djela Nabokova pa do Solženjicinovog „Arhipelaga Gulag“. Mogao se gledati gomila filmova koji su do tad bili zabranjeni. Zemlja se otvorila – ispunio se san naših zemljaka putovati svijetom. Barem oni koji su imali novaca za to. Prazne trgovine su se punile robom svake vrste.

O, to je bilo doba nade! Ali to je bila i neviđena prilika za kriminalce. S njihovim paralelnim svijetom slabašna država nije mogla izaći na kraj. Sprej suzavca je postao simbolom samoobrane nezaštićenog stanovništva od različitih huliganskih bandi.

Na koljenima?

A onda se vlada obratila organizaciji koja zapravo nikad nije nestala: neopaženo od svih transformacija države je KGB zadržao svoj položaj pod novom maskom FSB-a i sad se ponudio demokratskim vlastodršcima.

Posljedica je bila rođenje predsjednika Putina. Bolestan, bespomoćan i uplašen Jeljcin ga je izabrao kao pouzdanog nasljednika koji će njega i čitavu njegovu obitelj prosjačkog štapa i zatvora. To se Putinu mora priznati: vješto i oštrom rukom je preobratio zemlju i usmjerio je u novom smjeru. Točnije rečeno: Rusija više ne treba biti na koljenima.

Niti snage, niti volje

Ja uopće ne mislim da je Rusija u svom tom kaosu devedesetih bila na koljenima pred Zapadom ili da je puzala po zemlji. Zemlja je opet trebala i mogla otvoriti prozor prema Zapadu kako bi postala punovrijedna demokratska država. Ali za to nije bilo niti snaga, niti razuma,niti prave volje naroda.

Ta priča kako se Rusija podigla na noge nakon što je bila na koljenima nije ništa drugo nego propaganda. Najprije se čulo kako će dostići pa onda i prestići životni standard Portugala – neka vrsta odjeka socijalističkog natjecanja s kapitalističkim ciljem. Ali to nije išlo – i o tome više nije bilo riječi. Zato je država počela s vojnim parolama, pozivima obraniti zemlju od Zapada koji ju je prevario, oteo joj sovjetske republike i neke od njih čak strpao u džep NATO-a.

Spomenik Lenjinu

Što je zaborav dublji, tako se i prošlost čini slavnija - pa čak i kad nikad nije takva postojala

Ostatak je obavljen nedostatkom bilo kakve političke orijentacije stanovništva i državnim medijima točno podešenim na mentalitet građana. Rusija – koja se jest ili ipak nije podigla s koljena – je krenula u smjeru vlastitog autokratskog modela: tvrđave. Unutar takve tvrđave se može sakriti sve što ne treba, a ono što treba se može izložiti na zidine kako bi to vidio neprijatelj.

Zapad se – malo - trgnuo

Naravno, Zapad nije odmah shvatio kojim pravcem kreće Rusija. Putin ih je nadmudrio. Taj predsjednik je i inače sretne ruke. Sve se slaže kako on želi. Čak i svjetske cijene plina i nafte mu sad idu na ruku. A čime se Rusija može pohvaliti od kako se pretvorila u tvrđavu? S ne tako malo! Postala je neuračunljiva. Njeni zapadni partneri su doslovce izgubili korak.

Što se još može očekivati od te zemlje? Što bi se moglo! Godine 2014. se zbio najvažniji događaj epohe Putina ere. Rusija je okupirala Krim. Bez borbe. Na radost mnogih stanovnika Krima. Fućkaj na međunarodne sporazume. Pobjeda! Narod je bio izvan sebe. Plesalo se na krovovima automobila. Zapad se trznuo – ali bilo je prekasno. No dobro, nije se baš stvarno niti trznuo.

Sljedeći korak: od Kijeva stvoriti neprijatelja, i – kao se nedavno čulo u Moskvi – pustiti ga da se koprca na udici mirovnog sporazuma iz Minska kojeg je potpisala Ukrajina kako bi se nekako smanjilo krvoproliće u Donbasu. To je još jedna pobjeda.

Kuća u Sibiru

"Sve je nekako trošno i jadno..."

Neuračunljivost – oružje koje valja shvatiti ozbiljno

A inače? Ako malo pogledate, možete vidjeti kako se naša lijepa domovina zapravo i ne želi uzdignuti s koljena. Ako malo odete u provinciju, posvuda je bijeda do suza, sve je nekako trošno, zidovi, kuće, ograde nakrivljene od vjetra, hrđa – ne, tako se ne uspinje s koljena. Naravno, može se sve svaliti na koronu. Dobra ideja jer ne izgleda kako će korona već sutra nestati. Naravno da se naša država blamirala do srži: iz nekog razloga narod ne želi oduševljeno pohrliti na cijepljenje, vlada nije našla put do srca svojih vjernih birača. Iskreno rečeno, nije se baš niti osobito potrudila.

Vratimo se neuračunljivosti. To je ozbiljno oružje. Zapadu klecaju koljena. On je zaboravio boriti se u ratu. Mi, Rusi, nismo. To je najveći adut u ovih 30 godina Rusije. Zemlja doduše neće ratovati, ali ako mora, onda hoće. I to kako! Iz svih cijevi!

Viktor Vladimirovič Jerofejev je ruski spisatelj koji je još za Sovjetskog Saveza bio izbačen iz Društva književnika zbog „protudržavnih“ stavova. Postao je poznat i međunarodnoj publici romanom „Moskovska ljepota“ (1990.) o dobu Perestrojke. No nepovjerljivost je zadržao i prema sadašnjem režimu Rusije: mišljenja je kako je Putin na vlast došao zapravo državnim udarom. Poznata je i njegova izjava kako okupacija Krima nije moguća u 21. stoljeću „ali tko kaže da Rusija jest stigla u to doba?“