Glumac koji se ne da otjerati iz Srbije | Panorama | DW | 19.02.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Glumac koji se ne da otjerati iz Srbije

Srpski glumac Milan Marić igra glavnu ulogu u ruskom filmu „Dovlatov“ koji se u Berlinu natječe za Medvjede. Za DW govori o tome kako je naučio ruski, kako je živjeti u Srbiji danas i dilemi - otići ili ostati.

Dobitnik Srebrnog lava u Veneciji 2008. za film „Papirnati vojnik" i Srebrnog medvjeda 2015. za film „Pod električnim oblacima“, ruski redatelj Aleksej German Jr. (1976.) u Berlin se ove godine vratio s filmom „Dovlatov“ koji je uvršten u glavnu, natjecateljsku konkurenciju filmskog festivala u njemačkoj metropoli. Riječ je o filmskoj biografiji ruskog pisca Sergeja Dovlatova, točnije šest dana njegovoj života 1970-ih u tadašnjem Lenjingradu. U fokusu filma je unutarnja rastrzanost mladog, talentiranog pisca između zadanih okvira sovjetskog režima i njegovih umjetničkih ideala, između opcije otići u emigraciju ili ostati. German za DW kaže da se za Marića odlučio nakon duge potrage po cijeloj Europi (kroz casting su prošli glumci iz 15 zemalja) zbog njegove fizičke sličnosti s Dovlatovim, ali i činjenice da je ovaj srpski glumac bio „najtalentiraniji, najpametniji i najbolji od svih koje je vidio“. 27-godišnji glumac će, siguran je German, „postati velika filmska zvijezda“.

DW: Milane, ruski film o ruskom piscu, ruskog redatelja, u ruskoj produkciji i s ruskom ekipom – to baš i ne zvuči kao „perfect match“ za jednog srpskog glumca. Kako ste došli do ove uloge, odnosno, kako je ona došla do Vas?

Milan Marić: Jedna srpska glumica koja već godinama živi i radi u Peterburgu me gledala u jednoj kazališnoj predstavi u Beogradu, a njezin suprug je radio muziku za jedan od Germanovih prethodnih filmova. Oni su znali da on traži glumca, pokazali su mu moju sliku i to je tako krenulo. Onda su tražili da se fotografiram za njih, da im  pošaljem fotke. Sljedeći krug castinga je bio da snimim monolog iz Čehovljevog „Ujka Vanje“ u nekoliko varijanti. Posljednji krug castinga je bio odlazak u Peterburg i rad s Germanom na nekoliko scena.

Na ruskom?

Na srpskom – i monolog i casting.

Jeste li uopće znali ruski prije snimanja?

Ni riječi. Imao sam tri mjeseca da se pripremim i ne znam kako sam to uspio. Ali u jednom momentu sam zaista progovorio ruski.

Scena iz filma Dovlatov. Eva Gerr i Milan Marić.

Scena iz filma Dovlatov. Eva Gerr i Milan Marić.

Ali ono što čujemo u filmu nije Vaš ruski, već sinkronizirana verzija?

Točno, nije. Jer ne bi mogli ubiti akcent. Pričali smo o tome da li da mi daju još malo vremena da doučim ruski, ali nikad ne bih bio mogao potpuno ukloniti akcent, a ipak se radi o piscu, bitno je da to bude „čisti“ ruski, bez akcenta. Imao sam izvrsnu učiteljicu ruskog  – učio sam ga u Zagrebu jer sam tada tamo živio – Ivanu Peruško, koja me za mjesec i pol dana od nule dovela do toga da govorim ruski. Čudo je napravila.

Koliko Vam je unatoč tome bilo teško snimati na ruskom?

Bilo je užasno teško jer sam morao učiti tri-četiri paralelna toka, dakle, morao sam naučiti tekst napamet, misliti na svom materinskom jeziku, cio taj emotivno-asocijativni niz pokretati na svom jeziku... A onda još moraš i tehnički voditi računa gdje staneš, gdje pogledaš, zbog kamere, svjetla... To je prilično složeno i kad pričaš na svom jeziku, a kamo li kad snimaš na jeziku od kojeg do prije tri mjeseca nisi znao ni riječi. Muku sam mučio da izgovorim sve, s obzirom da sam cijeli film snimio na ruskom, jer smo se predomišljali hoće li to tako ostati ili ne. Ono što sigurno znam je da to što mi je ostalo još malo kose imam zahvaliti tom snimanju na ruskom.

Što ste znali o Dovlatovu prije nego što ste se susreli s ovim projektom?

Ništa. Prvi put čuo. Ali nije mi bilo teško ući u lik jer sam onda pročitao njegove knjige, a jako je dobro pisao. Ima jedan vrlo zahtjevan stil pisanja, bez previše objašnjavanja. Rečenice su mu kratke i ubojite. Sve njegove knjige su prevedene na srpski i on u Srbiji ima bazu svojih fanova. Moja je sramota što ga nisam znao prije, jer je genijalan pisac – bezobrazan, ciničan, duhovit, ali i užasno emotivan i dubok.

Vi ste se rodili u godini u kojoj je on umro. Što ste znali o vremenu u kojem se odvija radnja filma?

Nisam puno znao o SSSR-u 1970-ih, ono malo iz škole, ali nisam mnogo želio ni baviti se političkim sistemom. Ja sam se u filmu bavio nečim drugim: vodio sam borbu sa samim sobom. Pokušavao sam zanemariti to plakanje nad sistemom i tom višom silom iznad nas, kao, netko nešto nama ne da. Pokušavao sam skoncentrirati se na bitku oko dileme „should I stay or should I go“. To je dilema između etike i realnosti: s jedne strane umjetnik ima svoju etiku, ono čime se želi baviti, ali s druge strane ima i obitelj, ženu, dijete.

Ta faustovska dilema kao glumcu Vam ne bi trebala biti sasvim strana, samo s malo drukčijim parametrima: da li sklopiti ugovor s vragom i „prodati“ se u sapunicama i drugim komercijalnim projektima ili ostati vjeran nekim svojim umjetničkim idealima?

Da, danas je u biti najveća cenzura novac. Nema više potrebe imati neku specijalnu vojsku ili policiju da te prisluškuje ili hapsi. Danas je mnogo lakše čovjeka uništiti ukoliko je to potrebno. Dovoljno je da poznaješ nekog u novinama. Mogu napisati što hoće. I čovjek se ne može obraniti.

Koliko Vas osobno muči ta dilema?

Ne muči me svakodnevno, ali razmišljam o tome. Mislim da treba napraviti dobar balans. Siguran sam da je za mladog glumca važno da ne uleti odmah u komercijalne projekte, jer je neophodno napraviti neku bazu na nečemu drugačijem. Da se imaš čemu vratiti. To je kao kad gradite kuću: ako izgradite dobar temelj, onda je možete mijenjati, nadograđivati. Tako je i s umjetnošću. Mora postojati jak temelj pa ti onda možeš malo izletjeti, moraš zaraditi novac, ok, ovo se gleda, tu su sponzori, ali imaš se čemu vratiti. To je zamka za mlade, nema puno posla, naša tržišta su mala... A još uvijek nismo riješili napraviti zajedničko tržište. Ono se doduše otvara, ali još uvijek ne funkcionira jako dobro.

Vi ste živjeli u Zagrebu, imali ste privatne veze s Hrvatskom. Koliko ta tržišta o kojima govorite – hrvatsko, bosansko – doživljavate kao svoja? Osjećate li se strancem u Hrvatskoj?

Ne. Ali fantastično je to kako smo mi popili gluposti. Kako smo prigrlili legende i mitove o nama. I više se borimo za legende i mitove o narodnostima nego o našem vlastitom prosperitetu, životu, mogućnostima, budućnosti. To nas ne zanima. Najviše nas zanima prošlost.

Scena iz filma Dovlatov.

Scena iz filma Dovlatov.

Mijenja li se takav način razmišljanja u Vašoj generaciji?

Ne mijenja. Moja generacija je direktna posljedica toga. Ja sam odrastao kad se najviše pucalo. Ne mogu ja sada doći nekome tko je izgubio dijete, roditelje, brata, da mu objasnim da je popio gluposti jer on mora nekako preživjeti tu informaciju. On mora naći negdje krivca.

Znači mislite da je sve to još previše „friško“?

Pa jest, ali ja se plašim da ćemo mi i kada više ne bude „friško“ napraviti nešto da bude „friško“ jer to tako jednostavno ide na ovim prostorima. Mi smo područje problematične inteligencije, naravno, s divnim pojedincima. Užasno mi je to krivo, jer ja se na primjer ne osjećam kao stranac u Zagrebu, a trebalo bi, kao, da se osjećam – ja sve razumijem što ljudi govore, ali onda neki ljudi imaju problem s tim kako ja govorim. A ja mislim da je problem da su naše zemlje tu za potkusurivanje između velikih sila. Naši političari nikada neće priznati da oni u biti nemaju nikakvog utjecaja izvan svog sela – Srbije, Hrvatske, Bosne. Oni su užasno bučni i drčni prema svom narodu, ali sam siguran da su u Bruxellesu, Washingtonu, Moskvi - male mace. Jer tamo ne prolazi vika i dreka po ljudima, ne prolaze opasni pogledi, tamo se radi što im se kaže.

„Should I stay or should I go“ – je li to dilema koja i Vas muči?

Pa na žalost previše mladih ljudi odlazi iz Srbije. Evo sad pokreću neku kampanju protiv „bijele kuge“ u Srbiji. Postoje ti neki slogani koji bi trebali potaknuti ljude da prave djecu. To je takav apsurd, to je presmiješno! Ja kažem u šali: što ne naprave neki sektor za pravljenje djece pri Vladi Republike Srbije? Pa da idu po kućama, da imaju popis građana i znaju gdje je neka žena koja može rađati, pa da tako podignemo natalitet. Nema veze što ništa drugo ne nudimo tim ljudima, što žena od trenutka kad zatrudni ima problem: imate problem s poslom, imate problem s rodilištima, imate problem s vrtićima, s osnovnim školama, sa srednjim školama, s visokim školama i onda još imate problem da se zaposlite. Evo, ja sad imam 27-28 godina, znači ja bih uskoro trebao početi razmišljati o obitelji. A ne pada mi na pamet! Zato što to ne mogu zamisliti. Ako se ništa ne nudi toj djeci, zašto bi netko želio da ih dobije? Koji mu je motiv, osim da namiri svoju ljudsku potrebu za razmnožavanjem? Naravno da onda mladi ljudi u tisućama odlaze iz države i da će prije raditi u kafiću u Berlinu, jer tamo imaju uređen grad, jer se netko brine o njima iako su stranci, jer imaju redovitu plaću, mogu živjeti od nje. A u njihovoj zemlji ništa nije uređeno, nemaju redovitu plaću i ne mogu živjeti od nje. Koji je onda motiv da se ostane?

Dovlatov se na toj dilemi slomio i odlučio je otići iz svoje zemlje. A Vi?

Ja se ne dam, ono u smislu: neću da vam dam da me otjerate. Siguran sam da će uskoro ovi naši narodi izaći iz toga kolektivnog „zbuna“ i shvatiti da se moramo okrenuti jedni drugima. I da je to zaista jedina perspektiva.

Preporuka uredništva