Genocid i nasljeđe njemačkog rasizma u Ruandi
7. travnja 2024
Čitav svijet je ostao zaprepašten pokoljem u Ruandi koji je eskalirao u travnju 1994. U samo 100 dana je brutalno ubijeno oko milijun ljudi. Među njima su bili i roditelji i većina obitelji Samuela Ishimwe, filmskog redatelja iz Ruande i dobitnika Zlatnog medvjeda na berlinskom filmskom festivalu 2018. Kako je došlo do tolike mržnje u Ruandi? Tko je to učinio? "Govorimo istim jezikom, dijelimo istu kulturu i istu zemlju - što nas je podijelilo?" pita se Samuel Ishimwe.
Za njega ima osobito značenje što mu je upravo Deutsche Welle kao njemačka postaja povjerila zadaću istražiti to "zašto". Znanstvena istraživanja pokazuju kako je Njemačka, kao prva kolonijalna sila područja Ruande već krajem 19. stoljeća tamošnje stanovništvo podijelila po tada pomodnim i tragično pogrešnim teorijama "rase".
"Bijela rasa" je naravno za takve europske "znanstvenike" bila uvjerljivo najnaprednija i nadmoćnija. Takozvana "negroidna" rasa se tumačila kao manje vrijedna. U toj rasističkoj podjeli čovječanstva se teoretiziralo i o "hamitskoj" rasi sa sjevera Afrike i koja se doduše ne može mjeriti s "bijelom rasom", ali je ipak naprednija od "negroida". I upravo su njemački kolonizatori u Ruandi stanovništvo podijelili po tim suludim "znanstvenim" teorijama: pleme Tutsija su uvrstili u nešto napredniju "hamitsku" rasu koja je došla sa sjevera, a Hutije u manje vrijedne "negroide". Je li tu posijano sjeme mržnje i genocida?
Potraga za istinom preko dva kontinenta
U dokumentarnom filmu "Reclaiming History - Kolonijalizam i genocid u Ruandi" redatelj Samuel Ishimwe sa našim suradnikom Matthiasom Frickelom je krenuo u pronalaženje odgovora na to pitanje. U 86 minuta filma ih put vodi kroz Ruandu, Njemačku, ali i kroz Belgiju koja je preuzela kolonijalnu upravu nad tom afričkom zemljom. Od svjedoka do svjedoka, od povjesničara do povjesničara, polako se stvara cjelovita slika žalosne povijesti Ruande.
Sve do Romea Dallaire, nekadašnjeg zapovjednika Plavih šljemova UN-a u Ruandi koji je čitav svijet upozoravao na sve veće napetosti i koji je onda 1994. morao gledati pokolj dok čitav svijet nije učinio - ništa.
U Njemačkoj se Samuel Ishimwe susreo sa društvom koje je i sa holokaustom prošao žalosno iskustvo genocida kao i on u Ruandi. Vrhunac bizarne teorije o rasama je i "znanstvena" ekspedicija njemačkih etnologa koji su 1907. i 1908. iz Ruande odnijeli preko 900 ljudskih lubanja kako bi prema njima utvrdili dokaze za svoje teorije.
Za Andrea Ntagwabiru iz Etnografskog muzeja u Huyeu na jugu Ruande je jasno: "Ti posmrtni ostaci su se sakupljali kako bi se klasificirali stanovnici Ruande i kako bi se dokazalo kako postoji etnička podjela u ovoj zemlji. A posljedica je bila genocid nad Tutsijima."
"Znanost" još uvijek u Berlinu
Što je najgore: te lubanje su još dan-danas u Berlinu i tek sad polako postaje jasno i predsjedniku Zaklade kulturnih dobara Prusije, Hermannu Parzingeru kako su one istovremeno i svjedočanstvo njemačke odgovornosti.
No je li moralo 100 godina kasnije doći do pokolja nakon što su njemački kolonizatori uveli tu rasnu podjelu? Anna-Maria Brandstetter je stručnjakinja za antropologiju kultura i već dvadesetak godina istražuje zbivanja u Ruandi. Njeno je mišljenje kako je kolonijalizam doduše postavio temelje, ali nije dovoljno objašnjenje za genocid koji se dogodio: "Kolonijalno nasilje ne vodi automatski do nasilja u postkolonijalno doba kao što se dogodio nad Tutsijima. Ne ubija se susjeda zato jer je on Tutsi ili Hutu. Njega se ubija zato jer ga se više ne smatra ljudskim bićem."
U potrazi za cjelovitom poviješću, Ishimwe u Bruxellesu i Liegeu otkriva i kako je Belgija kad je preuzela kolonijalnu upravu nastavila poticati mržnju među Hutija i Tutsija. Povjesničar iz Ruande, Dantes Singiza koji proučava belgijsku vladavinu mu pokazuje dokument koji svjedoči o rasističkoj politici. 1932. je belgijska kolonijalna uprava uvela osobne iskaznice na kojoj se trajno utvrđuje, je li ta osoba Tutsi, Hutu ili Twa.
Trajna podjela kolonijalne birokracije
To zapravo znači da je od upitnih teorija i socijalne kategorije ova podjela postala birokratski instrument u kojem nema izlaza i mogućih miješanja obitelji. "To me je šokiralo", priznaje Samuel Ishimwe. "Jer sve to očito nije bila tek nedužna greška kolonijalne uprave, nego je tu sustavna namjera proširiti tu ideologiju i podijeliti ljude. Uporno su na tome radili sve dok stanovnici Ruande nisu čvrsto povjerovali kako se međusobno razlikuju."
Kako se uopće može suočiti s tim teškim nasljeđem? Esther Mujawao-Keiner se bavi terapijom trauma i misli: "Mi moramo o tome razgovarati, ne smijemo izbjegavati tu temu. Ali kako? Šutnja je opasna. Ali i riječi mogu biti opasne. Radi se o tome, kako se o tome razgovara."
Mujawao-Keiner i osobno to zna: ona je preživjela pokolj nad Tutsijima i već dvadesetak godina živi u Njemačkoj.
Na povratku u Ruandi, Ishimwe se susreće sa osuđenim sudionicima u pokolju i sa njihovim preživjelim žrtvama koji danas žive zajedno u jednom naselju pomirenja. "Znam da mi, ljudi Ruande snosimo veliku odgovornost što se međusobno mrzimo i što je došlo do genocida. Mi, Ruanđani smo počinili genocid, nitko drugi. Ali mržnja i ideologija koja tome vodi su ideje koje su iznikle za vrijeme belgijske kolonijalne uprave i tamo su se njegovale." A kakvo će sjećanje o toj mržnji postojati u budućnosti, na to Ishimwe ne zna odgovor.