1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Generacija praktikum"

Mareike Aden18. studenoga 2005

Iza tog novog pojma u njemačkom jeziku krije se veliki broj mladih, uspješnih, fakultetski obrazovanih ljudi koji u potrazi za poslom obavljaju praksu u raznim firmama za vrlo malu do nikakvu plaću.

https://p.dw.com/p/9ZOP
Mladi praktikanti u Njemačkoj koriste se kao jeftina radna snaga
Mladi praktikanti u Njemačkoj koriste se kao jeftina radna snaga

Studij ekonomije završen u roku, jedna godina provedena u inozemstvu i četiri ugovora o praksi, tj. «praktikumu»; 26-godišnja Bettina Richter osjećala se dobro naoružanom za početak poslovne karijere kao diplomirani komercijalist. Ta je Berlinčanka još u jesen 2003 zavšila studij:

«Napisala sam ukupno 120 molbi za posao, od toga ih je barem 115 bilo odbijeno. To je naravno užasan osjećaj – kad svakog jutra odlazite do poštanskog sandučića i vidite da su u njemu debele omotnice što ne daje naslutiti ništa dobro. Onda sam obavljala praksu u raznim poduzećima samo da ne sjedim besposleno doma. Ali to me još više frustriralo jer sam radila isti posao kao i oni koji su sjedili pored mene i za to dobijali po 2 000 eura.»

Da bi si dala oduška, svom bijesu i frustraciji napisala je otvoreno pismo medijima i političarima. Tadašnji ministar gospodarstva Wolfgang Clement nije imao sluha za njezine probleme jer je smatrao da je drugima koji traže posao puno gore i da Bettina nema razloga za kuknjavu. Ali ugledni münchenski list «Süddeutsche Zeitung» napisao je članak o Bettini Richter. Nedugo nakon toga javila joj se još jedna kolegica s istim problemom. Telefonirale su, našle se u kafiću i vrlo brzo došle na ideju da takozvanoj «generaciji praktikum» daju jedinstveni glas: u proljeće 2004. zajedno su osnovali interesno udruženje Fairwork.

«Mi tražimo sljedeće: ako već čovjek sa završenim fakultetom mora obavljati praksu, onda to barem mora biti fer praksa. Pod fer podrazumijevamo plaću od najmanje 700 eura. Tražimo i da trajanje prakse bude ograničeno na 3 mjeseca. Sve što ide preko toga spada već zapravo u početnički staž. Treći se zahtjev odnosi na više samostalnosti u radu. I to na način na koji je zapravo sam po sebi razumljiv: da radno pravo regulirano zakonom vrijedi i za praktikante. Mnoga poduzeća svoje praktikante tretiraju kao neki međuoblik a ne kao djelatnika koji ima svoja prava», priča Bettina Richter.

Koja prava imaju, praktikanti ni sami ne znaju. Neki ih, pak, ne žele ni iskoristiti jer se boje da bi mogli izgubiti svoje praktikantsko mjesto. Konačno, ima puno visoko kvalificiranih kolega koji bi rado zauzeli njihovo mjesto – i to unatoč činjenici da se ono malo ili nimalo plaća.

«Ali to nije u redu», smatra Bettina. «Uvijek se ponavlja kako su ljudi koji su završili fakultet najbolje obrazovani ljudi ovdje u Njemačkoj. A firmama bi trebalo biti u interesu dobiti dobre zaposlenika i zadržati ih na dulje vrijeme. To s ovakvom strategijom, naravno, nije moguće. Stalno se piše o tome - i ja se nadam da je to točno – da će za 10 godina nedostajati puno radne snage na vodećim pozicijama. Ne bi li onda poduzeća trebala misliti malo unaprijed i zapitati se: hoću li stvarno tako tretirati kvalitetne ljude? Možda ću jednog dana biti ovisan o njima.»

O praksama Bettina više nije ovisna. Ona više nije član «generacije praktikum». Nakon godine dana u neplaćenom redu za čekanje konačno je došla do stalnog zaposlenja. Ali nakon što joj završi radno vrijeme i dalje pomaže svojim donedavnim supatnicima. Udruženju Fairwork tjedno se javlja po 15-ak osoba s istim problemom koji je i ona nekad imala:

«Trenutno imamo puno individualnih savjetovanja. To je dobro jer se tako ljudima može pomoći. Ali mi želimo da se problem stvarno riješi, načelno. I tu je pred nama još dug put. Želimo i dalje intenzivirati kontakte sa svijetom politike, sa svim strankama, jer se nadamao da će i oni doći s nekim prijedlozima za rješavanje ovog problema, da će imati neke ideje, da će nešto biti pokrenuto.»

Polako se pokreće nešto i u politici. Prošlo je vrijeme otresitih pisama iz ministarstva gospodarstva jer praktikanti sjede na mjestima na kojima bi se inače moralo plaćati socijalno osiguranje. To šteti i državi. Problem je, dakle, prepoznat, ali teško je naći pravo rješenje. Toga je svjesna i Bettina Richter:

«Neko sjajno rješenje nismo na žalost još ni mi našli. Razmišljali smo o zakonskoj regulaciji koja bi propisala barem minimalne plaće, ali to stvarno nije jednostavno.»

Niti jedna stranka još ne želi čuti za takav propis, no Bettina Richter i njezinih 150 kolega u Fairworku poručuju:

«Nećemo nikako mirovati, dokle god nešto ne pokrenemo.»