Gdje su Mladićevi i Karadžićevi pomagači?

Problem suradnje s Haškim sudom, što se tiče Srbije, praktično je završena isporučivanjem glavnih bjegunaca, i čini se da problem Haga više nije tema ni za srpske medije ni za političare. Ono što još treba učiniti, a o čemu sada govori i glavni tužitelj Haškog suda Serge Brammertz je otkrivanje pomagača koji su optuženima za ratne zločine omogućili da se tako dugo i uspješno skrivaju. To je praktično i jedina mana koja se upućuje Srbiji u tužiteljevim redovitim izvješćima.

Pritisak izvana

Srbijanske vlasti se završetkom tog dijela suradnje, i otkrivanjem pomagača, neće baviti bez nekog ozbiljnog pritiska sa strane, ocenjuje za DW Orhan Dragaš, direktor Međunarodnog instituta za sigurnost: „Srpske vlasti će se baviti otkrivanjem pomagača u onoj mjeri koliko bude vršen pritisak na njih od strane međunarodne zajednice, Europske unije (EU), odnosno Haškog tribunala i Brammertza konkretno. Znači, oni se u ovoj izbornoj kampanji, a i neovisno od nje, najradije time ne bi bavili, kao što se najradije ne bi bavili ni isporukom haških optuženika Haagu da to nisu morali učiniti. To je jasno pokazala i duljina razdoblja koliko dugo smo tragali za njima, a kao što vidimo bili su u Srbiji“.

Bitno samo Brammertzu osobno?

Sada je dakle osnovno pitanje koliko će međunarodna zajednica uopće ustrajati na ispunjavanju i ove haške obaveze. Dragaš vjeruje da međunarodnoj zajednici općenito nije jako važno tko su pomagači, osim što je to važno Haškom tribunalu i Bramertzu osobno. Orhan Dragaš napominje da to pitanje ipak može biti važno za Srbiju: „Ako se ispostavi da su pomagači bili u nekoj vezi s državnim organima, ili s vlašću. To je onda vrlo opasno. A jesu li postojali pomagači koji su ih krili, to je bilo očekivano da će ih biti, to su njihovi prijatelji, ratni suborci. No ukoliko su oni bili u sprezi s državom, onda to može biti vrlo opasno i vrlo značajno da se otkrije“.

Tko je kriv za štetu

Danijel Šunter, direktor Euroatlantske inicijative, kaže za DW da se i u dosadašnjim postupcima pred srbijanskim pravosudnim organima protiv pomagača pokazalo da ne postoji spremnost da se to pitanje riješi do kraja. Šunter isto misli da međunarodnoj zajednici to pitanje više nije toliko važno, ali da bi Srbija ipak trebala raditi na tome: „Zato što su ti ljudi pravili jako veliku štetu Srbiji, prije svega u procesu europskih integracija, koji se mogao odigrati mnogo brže i utjecati na čitav niz drugih okolnosti koje danas muče Srbiju. I mislim da je to razlog zbog čega bi ti ljudi trebali odgovarati, i mislim da je velika šteta što država to pitanje nije riješila na adekvatan način“.

Politički oportunizam - glavna prepreka

Šunter kaže da otkrivanje pomagača ne bi bacilo neko novo svjetlo na rad tajnih službi, već bi prije svega služilo rasčišćavanju nekih drugih pitanja iz prošlosti zbog kojih je Srbija platila veliku političku, ekonomsku i svaku drugu cijenu. Kada je riječ o preprekama za rješenje i ovog pitanja, Šunter smatra da je za njih kriv prijee svega politički oportunizam: „Zato što je praksa na ovim prostorima pokazala da se, na žalost, značajne i velike odluke donose isključivo ukoliko postoji neposredan politički interes, i ukoliko postoji snažan međunarodni pritisak. U suprotnom, događaji se često izjalove i na kraju se često ništa ne dogodi“, ocenjuje Šunter.

Autor: Ivica Petrović, Beograd

Odg. ur.: Snježana Kobešćak