Gay umjetnik na Balkanu: „Sloboda nekima smeta“ | Panorama | DW | 25.06.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Gay umjetnik na Balkanu: „Sloboda nekima smeta“

Ove godine se u lipnju EuroPride po prvi put trebao održati na Balkanu. Snažan signal za lezbijke i gayeve za koje je homofobija dio svakodnevice. Razgovarali smo s LGBT umjetnicima iz Grčke, Bugarske i Hrvatske.

Od 1992. se EuroPride (paneuropska Pride-manifestacija) svake godine održava u nekoj drugoj europskoj zemlji. Ove godine je domaćin trebao biti Solun, ali je skup odgođen – zbog pandemije koronavirusa.

Bivši gradonačelnik grčkog grada Janis Butaris dugo se borio za EuroPride, usprkos protivljenju mnogih drugih političara, kao i predstavnika Grčke pravoslavne crkve. Tijekom 2017. on je za jedan časopis izjavio da je taj događaj „dobitak za Solun" i da je prihvaćanje različitosti obveza demokratskog društva.

„Butaris nije homoseksualac, ali se zalagao za naša prava. Zbog toga je na sebe navukao veliku mržnju nacionalista", kaže Evi Minou, lezbijka i filmska autorica. „Političare koji žele nešto pokrenuti, Crkva često u tome sprječava. A ona u Grčkoj ima veliki utjecaj", dodaje Minu.

Evi Minou

Evi Minou

U Grčkoj još nije ozakonjen brak za sve, a homoseksualni parovi ne smiju ni usvajati djecu. Evi Minou se nada da će uskoro biti usvojene reforme zakona koje će to regulirati i da će biti više tolerancije i otvorenosti, nasuprot klasične podjele uloga u braku, često oblikovane seksizmom i muškom dominacijom.

Diskriminirani i marginalizirani

Dok se na parade ponosa i slične manifestacije u zapadnoj Europi već desetljećima gleda kao na festivale koji slave radost zajedničkog življenja, na Balkanu se njih doživljava drugačije. Tamo su one mnogo više demonstracije za temeljna ljudska prava - nego festivali. Tek prošle godine su se parade po prvi put održale u Sarajevu i u Skopju.

U gradovima poput Zagreba i Beograda ljudi su već naviknuti na takva okupljanja, ali lezbijke i gayevi spadaju u manjinske skupine koje su najviše diskriminirane i marginalizirane. Krivicu za to snose i crkve. One homoseksualnost smatraju bolešću, a mnogi političari zahtijevaju da se parade ponosa zabrane „iz sigurnosnih razloga", kao što je to bilo npr. u Beogradu 2009. godine.

Protiv konvencija, za više ravnopravnosti

Vasil Bojanov je bugarski Rom i gay. Rođen je u ženskom zatvoru, jer je njegova majka prije pada komunizma 1989. godine trgovala odjećom, što se tada smatralo „privatnim poduzetništvom" i što je bilo zabranjeno.

„Do danas se suočavam s predrasudama i to će me vjerojatno pratiti sve do smrti. Još kada sam imao pet, šest godina, djeca su izbjegavala igrati se sa mnom, jer su mislila da smrdim. Zbog toga me je majka kupala i parfumirala dva puta dnevno. Oblačila mi je bijelu odjeću kako bih djelovao čisto, ali je time samo još više naglašavala moju tamnu boju kože."

Vasil Bojanov se rano zainteresirao za glazbu. Plakao je, kaže, dok je slušao Beethovenovu Devetu simfoniju – Odu radosti. Danas je on poznati pjevač (naslovna fotografija) – i to ne samo u Bugarskoj, već i na čitavom Balkanu. Popularan je čak i u Aziji. Svojim upečatljivim nastupima, našminkan i s visokim potpeticama, Vasil Bojanov, poznatiji kao Azis, provocira konzervativno, patrijarhalno društvo. I mnogi tekstovi njegovih pesama puni su duboke društvene kritike. „Uspješnom umjetniku se oprašta moja boja kože i moja seksualnost. Ja predstavljam slobodu, a to nekima smeta, jer mnogi žele da svi budemo bijeli i da imamo plave oči."

„Spol" ili „rod"?

Balkanske zemlje poput Bugarske i dalje imaju problema s prihvaćanjem različitosti. To je pokazala i debata oko potpisivanja tzv. Istanbulske konvencije Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Desnoekstremne stranke u vladajućoj koaliciji i predstavnici crkve izjasnili su se protiv konvencije. Čak je i Ustavni sud konvenciju proglasio neustavnom.

Razlog je bio izraz „rod" koji se koristi u tekstu i koji, kako je obrazloženo, „zavarava", jer uvodi pojam koji je nespojiv s ustavnim razumijevanjem pojma „spol". Sud je potvrdio da je „spol" izraz s dvije čvrsto definirane mogućnosti: muški i ženski. Rasprava je prerasla u pravu borbu oko definicija i rezultirala time da je Konvencija ipak potpisana, ali još nije ratificirana.

Berlin – primjer tolerancije

„Biti crn i homoseksualac je teško ne samo u Bugarskoj, već svugdje. Nigdje nismo dobrodošli. Vidite šta se događa u SAD-u, svuda je to teško. Možda nije u Berlinu, ali svijet nije Berlin", kaže Aziz. I on sam je tri godine, od 1989. do 1992, živio u glavnom gradu Njemačke. „Biti gay umjetnik tamo nije problem, čak se smatra da je to cool. Ali svijet je pun homoseksualaca koji nisu umjetnici i oni su poniženi, prijete im i moraju se skrivati."

Srđan Sandić

Srđan Sandić

Problem počinje prije svega u obitelji. Roditelji bi trebali pokazati da podržavaju svoju decu, da biti gay nije loše i da to nije ništa zarazno. Djeca proživljavaju svoju prvu traumu u vlastita četiri zida. „Potrebno nam je veća nazočnost: u časopisima, u TV-studijima, na radiju. Mi nismo odvratni i zli, mi smo samo ljudi."

Hrvatska – korak ispred

To želi i Srđan Sandić iz Hrvatske. On je pisac i TV-voditelj, i živi u glavnom gradu te zemlje, u Zagrebu. „Doživio sam različite vrste prijetnji, tračeve, omalovažavanja i stigmatizaciju. Ali to, u usporedbi s onim što drugi moraju podnositi, nije mnogo", kaže Sandić. U usporedbi s drugim zemljama jugoistočne Europe, poput Bosne i Hercegovine ili Crne Gore, gdje ljudi još uvijek moraju strahovati od verbalnog i fizičkog neprijateljstva, Hrvatska je ipak korak ispred, pogotovo kada je riječ o pravima LGBT osoba.

„Početkom dvijetisućitih bila je potrebna veća policijska zaštita da bi se Pride održao (2002. registrirane su 32 ozlijeđene osobe, nap. aut.). Ali danas je manje napada i to je veliki uspeh LGBT zajednice. To je događaj koji sada nije opasan, zabavan je. Volim taj dan."

Srđan Sandić je ipak svjestan da takva tolerancija postoji samo u Zagrebu. Borba za priznanje daleko je teža u ruralnim područjima Hrvatske. „Želim normalnost", kaže Sandić. On je i svoj roman „NEMA TAMO (ljubav je glagol)" posvetio homoseksualnosti i ljubavi za sve. U njoj se zalaže za pravo na različitost i za jednakost u političkom smislu: „Želimo isto pravo na život, pravo da budemo ono što jesmo."

 

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic