Europski parlament o kemikalijama

Što se sve nalazi u sredstvu za čišćenje kojim čistite vaš štednjak? Ili što se nalazi u igračkama koje djeca rado guraju u svoja usta? Što se sve nalazi u bojama koje vaš frizer stavlja na vašu glavu? Naravno, mnogo kemije. Na desetke tisuća supstanci s kojima mi i naš okoliš dnevno dolazimo u dodir i čije su posljednice i moguće opasnost često puta nepoznate.

Stoga se može vrlo dobro razumjeti želja za znanjem, prije svega o tome što je sve štetno za zdravlje? Koje tvari štete prirodi? Stoga ima smisla testirati kemikalije i pohraniti informacije o tvarima, kao što je to prije dvije godine predložila Europska komisija. No pitanje glasi: kako se postaviti prema riziku koji se svaki puta otkrije s novim informacijama? Tu se Europski parlament i većina zastupnika odlučila da se rizik uzme u obzir, a ne kao što je to predlagala bivša povjerenica za okoliš Margot Wallstrom i mnoge organizacije za zaštitu okoliša i potrošača da se rizik u potpunosti kontrolira i po mogućnosti u potpunosti ukloni.

Europski parlamentarci zamjenili su vrlo praktičnim pristupom dosadašnje apsolutističke zahtjeve. Korištenje određene tvari ovisi o riziku koji prijeti. Koliko je opasna neka supstanca, tko se koliko njome bavi i pa prema tome mora imati posebnu zaštitu? To su pitanja koja se postavljaju u svakodnevnici.

Oko jednog pitanja Europski parlament je postavio novi pristup, a to je da se tvari svakih pet godina moraju nanovo autorizirati. To bi trebalo pridonijeti da se opasne tvari zamijene sigurnijim. Ostaje nada da će u daljnjem procesu zakonodavstva na kraju prevladati mudra politika koja opasne tvari neće zabraniti već ih staviti pod strogu kontrolu i odredbe, a da kemijsku industriju neće postaviti pred nerješive zadaće. Ili bi možda trebalo zabraniti benzin, samo zato što isparavanje benzina sadrži tvari koje su kancerogene?