"Europski klub (bogatih) egoista"

Njemačko predsjedavanje EU-om nije izvuklo Europu iz krize, sve je postalo još gore: Brexit, korona, spor oko novaca - piše u tekstu lista Tageszeitung pod naslovom „Klub egoista".

„2020. godina nije bila laka za Europsku uniju. Po prvi put je EU izgubio jednu veliku zemlju članicu, po prvi put se morao boriti s jednom brutalnom pandemijom – i po prvi put se snažno zadužio kako bi savladao posljedice korona-krize."

Još početkom godine je izgledalo kao da bi EU mogao zakazati pred tim izazovima, stoji dalje u tekstu. „Svatko je radio šta je htio, egoizam i zdravstveni egoizam zahvatili su sve oko sebe, poput virusa. Ni Njemačka nije bila imuna na to. To da je Berlin zatvorio granice i uskratio hitnu pomoć, mnogi Europljani do danas nisu zaboravili."

Za vrijeme njemačkog predsjedavanja EU-om situacija se trebala poboljšati. Kada je predsjedanje u srpnju počelo, kancelarka Angela Merkel je obećala da će zaliječiti Brexit-ranu i sanirati štetu nastalu zbog pandemije. Međutim, kratko pred kraj njemačkog predsjedanja koje završava 31. prosinca EU je sve drugo samo ne jak, smatra Tageszeitung.

„Ni Europski zeleni dogovor, za koji se vjerovalo da je riješena stvar, još uvijek nije riješen. Zemlje članice EU-a još uvijek se nisu složile ni oko klimatskog cilja za 2030. Na samitu sljedećeg tjedna nazire se debakl."

Autor teksta piše da se Berlin i Bruxelles pravdaju ukazujući na populiste i nacionaliste.

Merkel igra na kartu - vrijeme

„Nepredvidivi britanski premijer Boris Johnson, desno-populistički mađarski šef vlade Viktor Orban i njegov nacionalistički poljski kolega Mateusz Morawiecki bi trebali biti odgovorni za tu mizeriju. Oni to i jesu. Ali trojica egoista nisu sami. Ništa bolja nije ni takozvana štedljiva četvorka - Nizozemska, Austrija, Danska i Švedska - koja je u srpnju zamalo dovela do katastrofe oko proračuna EU-a. Te zemlje su na kraju – baš kao i Njemačka – sebi osigurale pozamašne popuste na svoj doprinos EU-u. I ta epizoda je ostavila tragove."

Tageszeitung piše da se ni kancelarka Merkel nije proslavila, da se držala u pozadini, prepuštajući svom EU-veleposlaniku u Bruxellesu pregovore o svim gorućim pitanjima. Dalje se navodi da nije bila spremna ni za razgovor s Europskim parlamentom, a da u sporu s Mađarskom i Poljskom igra na vrijeme.

„Umjesto da glasno zagovora vladavinu prava, ona se oslanja na tajnu diplomaciju", stoji u članku čiji autor dodaje da će kancelarkina taktika na kraju možda upaliti, da će možda u posljednjem trenutku dogovor ipak biti postignut i možda se na kraju sve dobro završiti.

Ali ništa nije dobro, piše Tageszeitung i zaključuje: „EU je u ovoj tragičnoj godini pokazao svoje pravo lice: on jest i ostaje klub egoista. Tu ni njemačko predsjedanje EU-om nije mnogo promijenilo."

Koliko Europljani moraju raditi za novi iPhone?

List Frankfurter Allgemeine Zeitung piše o istraživanju internet portala Verivox, koji posljednje dvije godine računa koliko dugo ljudi u različitim zemljama svijeta moraju raditi da bi sebi priuštili iPhone. Slična kalkulacija od 80-ih postoji za hamburger McDonaldsa. Telefon i hamburger vrlo su pogodni za takva istraživanja: radi se o vrlo homogenoj robi koja u svakoj zemlji košta otprilike jednako.

„Računica takozvanog iPhone-indeksa je jednostavna, a rezultati su iznenađujući. Potrošačima u Njemačkoj je u prosjeku potrebno osam radnih dana kako bi zaradili za aktualni iPhone 12 sa 64 gigabajta memorije. Prvi na listi su građani Lihtenštajna kojima su za tu kupovinu potrebna tri radna dana, dok je posljednja na listi Moldavija, čiji građani za novi iPhone u prosjeku moraju raditi 85 dana."

Skuplji iPhone za siromašne

Ono što iznenađuje, piše frankfurtski list, je to da su ti uređaji u pojedinim „siromašnim" zemljama skuplji nego u „bogatim".

„Dok u Njemačkoj iPhone 12 košta 876 eura, njegova cijena u Sjevernoj Makedoniji iznosi 1.061 euro. I to bez obzira što ta bivša jugoslavenska republika ima jednu od najslabijih privreda i što se mora boriti sa slabom infrastrukturom i velikom nezaposlenošću. Stanovnik te zemlje s dva milijuna stanovnika koji po svaku cijenu želi imati iPhone u prosjeku mora za njega raditi 76 dana. Taj pametni telefon je slično skup i u Grčkoj, Švedskoj ili Mađarskoj, gdje košta preko 950 eura."

Zašto se cijene toliko razlikuju?

Prema navodima portala Verivox, cijene se razlikuju pre svega zbog poreza i uvoznih carina, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.

„Apple često nudi drugačiji asortiman u zemljama s nižom kupovnom moći, ali ne smanjuje maloprodajne cijene. Istraživanje pokazuje i da u šest zemalja prosječno mjesečno primanje nije dovoljno da bi se kupio jedan jedini iPhone.

Rusi sa svojom mjesečnom plaćom mogu kupiti 0,9 uređaja, Turci 0,8, a Crnogorci 0,7. Da ne govorimo o građanima Sjeverne Makedonije i Moldavije s 0,4. S druge strane, potrošači u Švicarskoj i Norveškoj od plaće mjesečno mogu kupiti sedam, a građani Lihtenštajna čak devet novih iPhone uređaja”, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Piredio: Boris Rabrenović