Epilog barem jednog zločina Asadovog režima u Siriji

Gotovo godinu i pol skrivao se u ilegali, a sada je Amjad Jusuf uhićen. Prošlog petka sirijske službe privele su bivšeg nižeg časnika sirijske vojne obavještajne službe u blizini grada Hame u središtu zemlje i objavile njegovu fotografiju u prugastoj zatvorskoj odori.

Uhićenje Amjada Jusufa smatra se jednim od dosad najvažnijih koraka u pravosudnoj obradi zločina iz sirijskog građanskog rata. Jusufa se tereti da je imao središnju ulogu u pokolju u četvrti Tadamon u Damasku u kojem je 16. travnja 2013. ubijeno oko 300 civila. Videozapis koji je objavljen 2022. pokazuje kako Jusuf zarobljenike s povezima na očima dovodi do jame, pušta da u nju padnu i potom ih strijelja. Poslije su tijela žrtava spaljena.

„Rijetko se događa da je tako jasno prikazana perspektiva počinitelja", kaže Bente Scheller iz Zaklade Heinrich Böll u razgovoru za DW. Snimke nisu samo razotkrile brutalnost Asadova režima, nego i samorazumljivost s kojom se provodila ta brutalnost . „Oni sebe doživljavaju kao one koji to mogu činiti, jer im je to dopušteno." 

Jedan od prvih i jedan od najvećih pokolja

Nakon uhićenja Jusuf je, prema navodima portala The Syrian Observer, priznao da je sudjelovao u ubojstvu oko 40 ljudi. Istodobno je tvrdio kako mu nitko nije naložio likvidaciju. U to se sumnja: brojni pokazatelji upućuju na to da su takvi zločini bili dio načina rada zloglasne vojne obavještajne službe. Masakr se stoga doima manje kao individualni čin, a više kao dio organiziranog nasilja.

„Masakr u Tadamonu bio je jedan od prvih i najvećih pokolja tijekom rata za koje je Asadov režim odgovoran", kaže politolog André Bank iz hamburškog German Institute for Global and Area Studies. Taj zločin pokazuje koliko je već od prvog trenutka sukob bio brutalan, ističe Bank.

Pokolj je do danas ostao simbol brutalnosti Asadova režima. „Radilo se i o propagandi. Režim je želio pokazati da ima potpunu moć", kaže Bank. Masakr je trebao poslužiti i za zastrašivanje: i pobunjenika i vlastitog stanovništva. Kamera je pritom bila dio samog nasilja.

Povjesničar Ugur Ümit Üngör sa Sveučilišta u Amsterdamu imao je ključnu ulogu u rasvjetljavanju ovog zločina. Zajedno sa sirijskom znanstvenicom Ansar Shahhoud uspio je, na temelju videosnimki, identificirati počinitelje i tijekom godina s njima uspostaviti kontakt.

Ubojstva kao svakodnevica režima

Prema Üngöru, video nije samo dokaz, nego i ključ za razumijevanje sustava. Počinitelji djeluju mirno, podijeljenih zadaća, gotovo rutinski. Üngör govori o insceniranom nasilju - pogubljenja su bila snimana. No istodobno su arhivi režima manjkavi: ključne zapovijedi često ne postoje u pisanom obliku, a odgovornost se svjesno fragmentira.

S tim tumačenjem se mogu složiti i u Syrian Network for Human Rights. Ta organizacija polazi od pretpostavke da je masakr u Tadamonu imao znatno više žrtava nego što je vidljivo na snimci – moguće više od 450. 

Ovaj slučaj istodobno ukazuje i na strukturni problem suočavanja s prošlošću. Čak i ondje gdje ima mnoštvo dokaza – videosnimke, priznanja, iskazi svjedoka – pravna obrada ostaje složena. Pitanje individualne krivnje često se može razjasniti lakše nego pitanje institucionalne odgovornosti. Upravo na toj razini se odlučuje hoće li kazneni progon doista prerasti u suočavanje s prošlošću.

Koliko će se ići daleko sa istragama?

Unatoč tome, uhićenje se ocjenjuje kao jasna poruka. Ono pokazuje da se barem pojedini počinitelji, za koje postoje jasni dokazi, mogu dovesti pred lice pravde. No dokle će sezati taj proces, ostaje otvoreno. „Riječ je o tome da se postavi simbolički iznimno važan primjer“, kaže Bank. Istodobno, kazneni progon dosad je bio vrlo selektivan.

Valja dodati da su sirijske vlasti paralelno pokrenule prve postupke protiv drugih predstavnika starog sigurnosnog aparata. Promatrači to tumače kao pokušaj uspostave određenog institucionalnog kontinuiteta pravosuđa, iako ostaje nejasno koliko se ti sudski postupci mogu voditi neovisno.

I Scheller upozorava na ambivalenciju takvog razvoja. „Mnogi ljudi žele pravdu i polažu velike nade u ovakva suđenja.“ No uhićenje bi moglo potaknuti i prevelika očekivanja. „Jer, u konačnici, ovaj pokolj samo je jedan od mnogih.“ Presudno je, smatra ona, da se suočavanje s prošlošću postavi znatno šire.

Pritom sirijska tranzicijska pravda zasad obuhvaća isključivo zločine bivšeg režima. Drugi akteri nasilja uglavnom ostaju izvan fokusa. Scheller se zato zalaže za sveobuhvatniji pristup koji u središte stavlja perspektivu žrtava, neovisno o tome tko su bili počinitelji.

Pravda, a ne osveta

Dodatnu neizvjesnost stvara i sastav novih sigurnosnih struktura. Mnogi današnji pripadnici potječu iz bivših milicija ili naoružanih skupina. To otežava profesionalizaciju i otvara pitanja o vjerodostojnosti pravosuđa koje djelomice nose isti akteri koji su prethodno bili dio sukoba.

Za mnoge Sirijce Tadamon je i danas velika trauma. „U Siriji ima ljudi koji žele pravdu, a ne osvetu“, kaže Scheller. Unatoč godinama nasilja, društvo nije u potpunosti ogrezlo u brutalnost.

Istodobno lokalne inicijative i projekti civilnog društva pokazuju da želja za rasvjetljavanjem i pamćenjem i dalje postoji. Ti bi pristupi dugoročno mogli imati važnu ulogu, osobito ondje gdje državne procedure dosegnu svoje granice.

Slučaj Amjada Jusufa tako otvara veća pitanja pred kojima stoji Sirija: je li dovoljno izvesti pojedine počinitelje pred sud ili je potrebna dublja rasprava o strukturama nasilja? Uhićenje je početak. Hoće li prerasti u nešto više od simboličnog čina, pokazat će tek nadolazeći postupci.