ECHO - ured EU-a za humanitarnu pomoć

Na fotografiji je dječak koji se igra sa starom gumom bicikla. Gura je pred sobom i podiže prašinu. Krajolik u pozadini je tužan, prašnjav, bezbojan. Autor fotografije je Hermann Spitz, koji radi za ECHO: «Fotografija prikazuje izbjeglički logor u blizini Asmare, u Eritreji. To su ljudi koji su protjerani zbog etiopske ofenzive, u završnoj fazi rata.»

Oko 150 suradnika vode projekte koje ECHO podržava diljem svijeta. U suradnji s inozemnim partnerima – organizacijama kao što su Crveni križ, Liječnici bez granica ili UN-ove agencije – ovaj ured djeluje u bolnicama, gradi izbjegličke kampove, dovodi pitku vodu. I daje potreban novac. Projekti se, kaže Spitz, često osmišljavaju na licu mjesta: «ECHO je tu ponajprije kao financijski izvor za pomoć u katastrofama. No, to nikako ne znači da se njegovo djelovanje može poistovjetiti s onim neke banke – podijeliti malo novca i svi sretni i zadovoljni.»

ECHO za svaku godinu izrađuje detaljnu strategiju. Određuju se najvažnije zemljopisne i financijske točke, odnosno koliko sredstava je potrebno i kamo ga treba slati. Prema nekim izvorima, ECHO je najveći svjetski davatelj humanitarne pomoći. Godišnje raspolaže budžetom od oko pola milijarde eura. Kako se novac raspodjeljuje, pojašnjava Hermann Spitz: «40 milijuna za Kongo, 20 za Sudan, a zbog sukoba u kriznom području Darfur bit će potrebno izdvojiti dodatna sredstva. 15 milijuna za Burundi, isto toliko i za Zimbabve. Afganistan je trenutno najveći projekt za kojega se izdvaja 42 milijuna eura.»

Uz ovu, godinu dana unaprijed planiranu pomoć, ECHO izdvaja značajna sredstva i za kratkoročnu pomoć, kojom se pomaže ad hoc. To su u prvom redu prirodne katastrofe, ili državne krize, odnosno građanski ratovi. Razvojnu pomoć, nakon prve pomoći koju osigura ECHO, obično preuzimaju druge organizacije. No usprkos tome, kaže Spitz, ovaj ured na brojnim područjima djeluje već godinama: «Trenutno se na 35 mjesta u svijetu vode oružani konflikti. Imamo 10 milijuna izbjeglica, 25 milijuna ljudi koji su protjerani unutar svoje zemlje, od čega ih je polovina u Africi. Promatramo sve veći broj prirodnih katastrofa koje se temelje na meteorološkim fenomenima, kao što su suše i poplave.»

Ako se u obzir uzmu svi ovi podaci, ECHO-ov budžet ne čini se više tako velik. Njegovi suradnici imaju vrlo tešku i odgovornu zadaću – odlučivati o tome kome je najhitnije potrebna pomoć. Najčešće tim na terenu čine po dvoje suradnika, jedan lokalni «praktičar» i jedan iz Bruxellesa. Spitz naglašava: «No, presudno je to što ECHO na terenu ima mrežu lokalaca koji nam pomažu, sudjeluju u dijalogu s partnerima, raspravljaju tehničke pojedinosti projekta. Na temelju njihovih preporuka u Bruxellesu se onda donose konačne odluke.»

Suradnici na terenu provjeravaju i dolazi li novac zaista u ruke onih kojima je namijenjen. ECHO novac nikada ne daje vladama, samo nevladinim organizacijama registriranim u Europskoj uniji ili UN-ovim agencijama.

No, «eurokrati» u Bruxellesu svoje odluke ipak ne donose samo za svojim pisaćim stolom. Jednom do dva puta godišnje i sami putuju na pogođena područja. Na početku svoga angažmana, Hermann Spitz često je imao grižnju savjesti susrećući se svakodnevno s najgorim oblicima siromaštva, dok mu samome ništa nije nedostajalo. No, s vremenom uspio je postići nužan odmak. Sada mu je najbitnije da pomoć stigne i da se situacija na terenu popravi: «Uzmimo na primjer Eritreju. Bila je pogođena s nekoliko valova rata. Ljudi jedva da imaju što jesti, sjede pod stablima i ne znaju kuda bi se sklonili od sunca i kiše. Već sljedeći put kad sam došao imali su šatore, vodu...Organizirana im je i prehrana, tako da smo im osigurali barem svakodnevno preživljavanje.»