Dvojben ustupak novinarima i medijskim slobodama | Politika | DW | 31.01.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Dvojben ustupak novinarima i medijskim slobodama

Hrvatska vlada je iz Kaznenog zakona uklonila kažnjavanje teškog sramoćenja, no i dalje ostaju kaznena djela kleveta i uvreda. Koliko smisla uopće ima ova zakonska promjena i što ona u praksi znači?

Ako je pitati vladajuće u Hrvatskoj, novinarima je proteklih mjesec dana puno lakše raditi. Naime, prvog dana 2020. godine iz Kaznenog zakona uklonjeno je kazneno djelo teškog sramoćenja. „To je signal za daljnje poštivanje sloboda medija u Republici Hrvatskoj", objasnio je premijer Andrej Plenković (HDZ). S druge strane, kolege novinari u Hrvatskoj kažu da se ništa nije promijenilo te da ova novina sigurno neće izdignuti Hrvatsku na ljestvici medijskih sloboda. Niti će spasiti novinare od egzistencijalno ugrožavajućih tužbi kojima su svakodnevno izloženi.

Odvjetnica Vanja Jurić iz Centra za zaštitu slobode izražavanja pri Hrvatskom novinarskom društvu kaže da je riječ o koraku u dobrom smjeru, no misli da je nedovoljan te da neće imati značajan utjecaj na zaštitu novinarskih sloboda. „Nije mi jasan cilj te mini-reforme, budući da kleveta i uvreda, zbog kojih se protiv novinara najčešće vode kazneni postupci, ostaju u Kaznenom zakonu. Sve organizacije koje se bave slobodom izražavanja misle da se sva kaznena djela protiv časti i ugleda trebaju brisati iz Kaznenog zakona. Ista se prava sasvim zadovoljavajuće mogu štiti građansko-pravnim sredstvima koja imaju značajno manje zamrzavajuće učinke na medijske slobode“, objašnjava Jurić za Deutsche Welle. No ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković (HDZ) na ovakve kritike odgovara da su čast i ugled kategorije koje su zaštićene Ustavom. 

Kako je zakon promijenjen?

Aleksandar Maršalevski

Aleksandar Maršavelski

Izmjene Kaznenog zakona su, podsjetimo, na valu #metoo pokreta potaknule organizacije civilnog društva tražeći od premijera Andreja Plenkovića da se strože kažnjavaju spolni delikti i obiteljsko nasilje. „Zakon je zaista stavljen u javnu raspravu i u njemu je stajalo obećano. No kada je došao u prvo čitanje u njega su bila ubačena dva članka kojima se briše teško sramoćenje. To uopće nije bilo najavljivano niti je bila svrha izmjena zakona“, komentira za DW dr. Aleksandar Maršavelski, docent Pravnog fakulteta u Zagrebu. On pak misli da Kazneni zakon u tom dijelu uopće nije trebalo mijenjati.

Prva kritika koju Maršavelski upućuje ovim izmjenama jest što su napravljene bez javne rasprave. „Točno je obrazloženje da je u praksi malo osuđujućih presuda za teško sramoćenje. Ali to ne znači da takvo kazneno djelo treba brisati. To nije argument. Uostalom, i kaznena djela protiv biračkih prava su rijetka, događaju se za vrijeme izbora i malo je osuđujućih presuda pa nikome ne pada na pamet da ih briše“, argumentira Maršavelski. Osim toga, suprotno tvrdnjama predlagača, slična kaznena djela postoje u zakonima drugih članica EU-a u čije se zakonodavstvo Hrvatska ugleda.

Može li općinski sudac suditi o slobodi medija?

Ovaj pravni stručnjak podsjeća i da se, otkako je teško sramoćenje 2013. uvedeno u Kazneni zakon, nije dogodila niti jedna problematična pravomoćna presuda: „Problematizirala se nepravomoćna presuda protiv novinarke Slavice Lukić, a nakon ukidanja presude i ponovljenog suđenja, isti onaj sudac koji ju je osudio potom ju je oslobodio." Za njega je problematična upravo građansko-pravna zaštita i parnice koje se vode na općinskim sudovima. „Ne može to baš svatko raditi. Možda bi se određena kategorija sudaca trebala specijalizirati. Ne može baš svaki sudac danas suditi neki spor oko međe, a sutra odlučivati o slobodi govora ili medija", tvrdi. Kao dokaz nudi čitav niz slučajeva u kojima su političari i novinari osuđeni na plaćanje odšteta zbog kritiziranja moćnih i ukazivanja na korupciju.

Vanja Jurić, odvjetnica

Vanja Jurić, odvjetnica

Odvjetnica Jurić, koja u nizu sporova zastupa tužene novinare, ne slaže se s tom tvrdnjom. „Praksa je takva da onaj tko pokreće tužbu u kaznenom predmetu paralelno pokreće i tužbu za naknadu štete. Mislim da su suci koji u parnicama sude u tim predmeta najmanje jednako dobro educirani kao i oni koji sude u kaznenim postupcima. Ne primjećujem razliku“, navodi Jurić pa kaže da se pogrešne presude događaju, ali da zbog toga i postoje viši sudovi koji ih ispravljaju.

Je li pala zaštita privatnosti?

Maršavelski pak tu ne staje s kritikama. Brisanje teškog sramoćenja, kaže, olakšava plasiranje lažnih vijesti. Izmicanje takove kaznene odgovornosti, dodaje, moglo bi potaknuti rast tabloida, nauštrb odgovornog novinarstva. Uz to, teško sramoćenje pokriva i dio narušavanja privatnosti; kazneno djelo koje se ranije zvalo iznošenje osobnih i obiteljskih prilika. „To je kada netko objavi da je netko HIV pozitivan. Ili kada se objavi priča o osobama s duševnim smetnjama. Uklanjanje kaznenog djela teškog sramoćenja spušta razinu novinarstva, jer novinari koji ozbiljno rade svoj posao ne trebaju brinuti, pokazala je praksa. Postoji nekakav standard dokazivanja u kaznenom postupku", navodi naš sugovornik.

Uz to, nastavlja, ako netko, primjerice, objavi o nekome da ima bolest koja je stigmatizirana, a pri tome je to istina, ali objava nije od nikakvog javnog interesa, oštećena osoba u građanskoj parnici ne može učiniti ništa – jer objavljen je istiniti podatak. U kaznenoj sferi kod teškog sramoćenja je bilo dovoljno dokazati da je objavljena privatna informacija te da se ne smije dopustiti dokaz istinitosti koji bi dodatno viktimizirao oštećenog. „Naravno, postoje različite razine privatnosti koje razlikuju obične građane od, primjerice, državnika“, objašnjava nam ovaj docent Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Maršavelski zaključuje: „Riječ je o podvali koju je servirala vlast. S jedne strane, brisanje kaznenog djela neće pomoći novinarima koji će i dalje u građanskim postupcima plaćati odštete. S druge strane tabloidi će moći pisati što hoće." Novinari pak premijeru poručuju: „Hvala što mislite na nas, ali niste trebali!“ I nadaju se zakonima zbog kojih neće morati plaćati debele odštete već bogatim političarima, čak i kada napišu istinu.

Preporuka uredništva