Dvoglavi orao koji povezuje Srbe i Albance | Politika | DW | 03.04.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Dvoglavi orao koji povezuje Srbe i Albance

„Sjećanje na kosovski rat kroz nacionalističke naočale“ – tako glasi naslov članka u bečkom Standardu o tome kako „knjige iz povijesti u jugoistočnoj Europi odražavaju vladajući nacionalistički diskurs“.

Albanska zastava s crnim dvoglavim orlom

Albanska zastava s crnim dvoglavim orlom

„Kada je srpski predsjednik Aleksandar Vučić u gradu Nišu u južnoj Srbiji nedavno održao govor povodom početka intervencije NATO-a u Srbiji i na Kosovu prije 20 godina, rekao je: Da, to je bio zločin! – samo što nije spomenuo zločine nad civilima na Kosovu koji su doveli do intervencije NATO-a i koji su intervencijom NATO-a zaustavljeni. Srpski civili, naša djeca, bili su dozvoljen cilj NATO-agresije, grmio je Vučić. Za to vrijeme, radikalni desničari su spaljivali zastave NATO-a i EU-a u Beogradu". Tako počinje članak bečkog Standarda.

„U Prištini je, međutim, premijer Ramush Haradinaj pohvalio udar NATO-a na strateški važne točke Miloševićevog režima, udar koji je nekoliko mjeseci kasnije doveo do njegovog pada i kraja politike apartheida prema kosovskim Albancima. Divno je što su ljudi na Kosovu slobodni i što djeca mogu rasti kod kuće i ići u svoje škole, a to je sve moguće zahvaljujući zračnim napadima NATO-a", rekao je Haradinaj, samo što nije spomenuo da su i prije i za vrijeme rata srpski i albanski civili bili žrtve napada UČK."

Autorica teksta, novinarka Adelheid Wölfl prenosi da je „sjećanje na kosovski rat još relativno svježe" i da se odražava na čitavu povijest regije. „Na sve povijesne događaje se gleda kroz naočale 90-ih godina i njih se interpretira nacionalno-politički. To se odražava i na povijesne udžbenike." Wölfl prenosi da je kosovski povjesničar Shkelzen Gashi u svojoj knjizi "Povijest Kosova u povijesnim udžbenicima Kosova, Albanije, Srbije, Crne Gore i Makedonije" analizirao kako se piše o pojedinim epohama.

„On tako piše da se udžbenici Kosova i Albanije kada je riječ o dvjestogodišnjoj srpskoj vladavini na Kosovu (1216-1415) koncentriraju samo na vladavinu Stefana Dušana (1331-1355) koje se prikazuje isključivo negativno. Ni u jednom od udžbenika, pa ni u onima iz Srbije, ne spominje se da su u imperiju Stefana Dušana upravo Albanci imali veliku ulogu. U vojsci kralja koji je osvojio Sjevernu Grčku bili su uglavnom Albanci. U skladu s tim je upadljivo i da događaji u koje su Srbi i Albanci bili umiješani zajedno jednostavno nisu spominjani. Time je očito trebalo u prvi plan iznijeti ono što razdvaja."

Mural u Kosovskoj Mitrovici s dvoglavim srpskim orlom (DW/S. Kljajić)

Mural u Kosovskoj Mitrovici s dvoglavim srpskim orlom

„To je posebno zanimljivo kada se radi o Kosovskoj bitci 1389. Brojnoj djeci u jugoistočnoj Europi se ne objašnjava da su i Albanci sudjelovali u bitci protiv Osmanlija – jer se to u srpskim, crnogorskim i makedonskim udžbenicima ne prikazuje. U kosovskim i albanskim udžbenicima iz povijesti se spominje da je Albanac Millosh Kopiliq ubio sultana Murata, a u srpski, crnogorskim i makedonskim udžbenicima se Srbin Miloš Obilić navodi kao muškarac koji je ubio sultana. Samo u jednom udžbeniku, naime onom za Kosovo za sedmi razred, spominje se da je onaj tko je ubio sultana Murata mogao biti kako Srbin, tako i Albanac, Vlah ili Mađar. Gashi uz to pokazuje i da su se vjerojatno i na strani Osmanlija tada borili kako Srbi tako i Albanci."

„Politolog dalje kritizira to što se za ustanke koje je predvodio Skenderbeg navode nacionalni motivi iako se zapravo radilo o vjerskim pitanjima i osvetničkim pohodima, jer je Skenderbegov otac ubijen po nalogu sultana. Ne spominje se ni da je na konvenciji u Lezhi bila i slavenska obitelj Crnojević i da je dvoglavi orao, od kojeg je Skenderbeg u Kruji napravio simbol, bio bizantski orao, baš kao i orao koji se danas vidi na srpskom grbu. Orao tako povezuje države i društva koja se na njega pozivaju. Nijedan od udžbenika ne spominje da je Skenderbeg bio oženjen srpskom plemkinjom Vojsavom Branković i da su njihova djeca dobivala pravoslavna i slavenska imena kao što su Konstantin, Gjergj i Jela."

„Upadljivo je i da se u udžbenicima u jugoistočnoj Europi riječ genocid upotrebljava inflatorno." Autorica prenosi da je svaka od strana preuveličavala tuđe, a prešućivala ili umanjivala značenje vlastitih zločina. Isto se odnosi i na navode o broju žrtava u pojedinim sukobima.

„Dokle god na političkoj razini sa svih strana nacionalizam bude podizan na nivo državnog rezona i dokle god bude dominantan u raspravi o susjedskim odnosima, i druge društvene institucije će biti uvučene u tu dinamiku i teško da će se moći izraziti slobodno i diferencirano. Primjer jugoistočne Europe pokazuje koliko bi bilo važno da političke elite poslije trideset, gotovo četrdeset godina započnu jedan drugi diskurs, koji bi omogućio da djeca ne moraju odrastati u duhovnim bunkerima i da može doći do prosvjećivanja", piše, između ostalog, u članku Adelheid Wölfl objavljenom u bečkom Standardu.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android