Duga borba za državljanstvo
6. ožujka 2019
Maha Mamo je danas Brazilka. Sa sestrom živi u Belo Horizonteu na jugoistoku te zemlje, može normalno raditi svoj posao, voziti auto ili putovati u inozemstvo kako bi održala neko od svojih izlaganja. To što zvuči kao dio običnog, normalnog života za Mahu Mamo je dugo bilo nedostižno. Ona, njezin brat i njezina sestra nisu imali državljanstva. Ni libanonskog gdje su rođeni i živjeli, ni sirijskog, odakle potječu njezini roditelji.
Otac je kršćanin, majka muslimanka. Pobjegli su iz Sirije u Libanon jer njihove obitelji nisu prihvaćale sklapanje braka s pripadnicima druge vjere. "U Libanonu su se moji roditelji vjenčali u crkvi, ali libanonske vlasti nisu priznale taj brak između pripadnika različitih religija", priča Mamo.
Problem često u restriktivnim zakonima
Maha Mamo, njezina sestra Souad i njezin brat Eddy zbog toga su od rođenja bili bez državljanstva. Jer, i sirijsko i libanonsko državljanstvo dobiva se po ocu koji je s majkom djeteta u priznatom braku. Po majci se državljanstvo ne može dobiti. U Libanonu se osim toga državljanstvo ne može dobiti po mjestu rođenja.
Po informacijama UNHCR-a, u svijetu ima najmanje deset milijuna ljudi bez državljanstva. Razlozi toga su različiti, ali najčešće se radi o restriktivnim i diskriminirajućim zakonima. Tako je bilo i u slučaju Mahe Mamo. Prema navodima UNHCR-a u 27 zemalja u svijetu se državljanstvo djece stječe samo po očevima. U nekim zemljama nekim manjinama uskraćuju državljanstvo, kao što je slučaj u Mijanmaru s Rohindžama. Ljudi mogu i izgubiti državljanstvo ako se promijene granice država ili ako usljed rata ili bijega ostanu bez dokumenata.
Neugodan osjećaj
Osobe bez državljanstva imaju malo prava i često su suočene s ograničenjima i preprekama. Za Mamo su problemi počeli s upisom u školu. "Moja majka je išla od škole do škole i razgovarala sa svim ravnateljima. Nakon dugog traženja samo jedna škola je bila spremna primiti mene i moju sestru i moga brata." Mamo, koja je dobro igrala košarku, nikad nije mogla sudjelovati u službenim natjecanjima. Kasnije je jako teško bilo upisati se i na fakultet. Ali, ona je ipak uspjela. Ako je morala ići liječniku služila se dokumentima jedne prijateljice.
"Ne imati izvod iz matične knjige rođenih, ništa što govori tko si zapravo, to je kao da ne postojiš. Sa 16 godina sam shvatila koliko velik je zapravo moj problem", kaže Mamo. Nakon toga je uz pomoć odvjetnika pokušala dobiti libanonsko ili sirijsko državljanstvo.
Kad to nije uspjelo počela je kontaktirati s veleposlanstvima drugih zemalja u Libanonu. "Bilo mi je doista svejedno koju zemlju sam molila za pomoć, htjela sam jednostavno samo izaći iz svoje situacije. Deset godina sam dobivala samo odbijenice."
Brazil dopušta ulazak u zemlju
Mahina upornost se na kraju isplatila. Brazil je njoj, sestri i bratu dopustio 2014. da uđu u tu zemlju kao sirijske izbjeglice. "Brazil nas, istina, nije prihvatio kao osobe bez državljanstva, u to vrijeme u brazilskim zakonima nije bilo ni definicije toga. Ali, ljudi iz veleposlanstva su nam ipak htjeli nekako pomoći i to je bio put koji su oni pronašli." U Brazilu su sestre i brat bili bez roditelja, morali su se sami snalaziti. Primila ih je jedna obitelj u Belo Horizonteu. Nakon dvije godine im je službeno dodijeljen azil i radna dozvola.
Mamo se u to vrijeme već angažirala za prava svih osoba bez državljanstva diljem svijeta, držala izlaganja na priredbama UNHCR-a, davala intervjue. Onda se dogodilo nešto tragično, što je Mamo još učvrstilo u njezinoj upornosti u borbi za prava osoba bez državljanstva. "Moj brat je ubijen u jednom razbojničkom napadu. Rasrdilo me to što je on, koji je rođen bez državljanstva, i umrijeti morao bez izvoda iz matične knjige rođenih, bez smrtovnice, kao da nikad nije ni postojao."
UNHCR zahtijeva reformu zakona
2017. je u Brazilu na snagu stupio novi zakon koji jača prava useljenika i po prvi put uključuje i osobe bez državljanstva. Po tome je ta južnoamerička zemlja daleko ispred mnogih drugih. Za Mamo i njezinu sestru to je otvorilo mogućnost dobivanja državljanstva. U listopadu 2018. se to i dogodilo. One su kao prve osobe bez državljanstva primljene u brazilsko državljanstvo.
Mamo to još uvijek ne može shvatiti. "Na jednom skupu UNHCR-a u Ženevi odjednom se pojavio Bernardo Laferté, koordinator brazilskog odbora za izbjeglice, i objavio to. To je još uvijek bilo kao neki san. Naša višegodišnja borba je odjednom završila. Moj brat bi bio ponosan na nas."
A Mamo je ponosna na Brazil. Prilikom službenih događaja ova 30-godišnjakinja, koja gotovo perfektno govori portugalski, uvijek oko vrata nosi brazilsku zastavu. Ona želi postići da i druge zemlje promijene zakone kako se uopće ne bi događalo da neke osobe budu bez državljanstva. "Smatram svojom životnom zadaćom stvoriti jaču svijest o tomu. Svaka osoba koja preko mene nauči nešto o osobama bez državljanstva predstavlja uspjeh."
UNHCR je 2014. pokrenuo kampanju #IBelong kako bi vlade potaknuo na reforme i pomogao milijunima osoba bez državljanstva da dođu do dokumenata, a time i prava. UNHCR želi da do 2024. više ne bude osoba bez državljanstva. To je ambiciozan cilj, ali kojem se protivi jačanje nacionalističkih tendencija u brojnim zemljama.