Dragan Rogulj – snimatelj i zatvorenik s Barbadosa

Snimatelj Dragan Rogulj (1955.) djetinjstvo i mladost proveo je u Zagrebu, a sada već više od 30 godina živi u Njemačkoj. Snimao je po cijelom svijetu, između ostalog i na Sjevernom Polu i Havajima kao i u Crnoj Gori gdje je nastao film „Crvena Zora“. Njegov je život prepun događaja od kojih „običnim smrtnicima“ zastaje dah.

Dragan Rogulj spada u red onih za koje se zaista može reći da su „došli u Njemačku i postali zvijezde“. Ne u smislu neke planetarne popularnosti kakvu uživaju neki glumci ili foto modeli već utoliko da je njegovo ime izuzetno cijenjeno i dobro poznato u svim krugovima filmske industrije ove zemlje. Razlog tome leži u samoj prirodi njegovog posla koja, moglo bi se reći, ne dopušta neki veliki stupanj popularnosti među širokim masama.

Imena snimatelja kao i filmskih kompozitora, montažera pa čak i producenata, primjećuju i pamte naime u pravilu samo oni najveći filmski znalci, koji nakon što je većina odmah nakon završetka filma ili izašla iz kina ili prebacila ne neki drugi televizijski program, ostaju sjediti pred ekranima do samog završetka odjavne špice. Takvima zasigurno nije promaklo da se u velikom broju njemačkih televizijskih serija ali i kino filmova, vrlo često pod rubrikom: snimatelj, glavni kamerman navodi upravo njegovo ime.

U Njemačku zbog ljubavi

Od 1981. godine, kada je u dobi od 23 godine došao u Njemačku, Dragan Rogulj je snimio više od stotinu filmova. „U početku je naravno bilo jako teško; bez znanja njemačkog, bez poznanstva, kontakata bez kojih u ovom poslu gotovo da i nema budućnosti“, priča Dragan koji je u Njemačku stigao zbog ljubavi. Upoznali su se na moru, u Splitu odakle zapravo i potječe, i samo tri dana nakon završetka Filmske akademije u Zagrebu, spakirao je stvari i otišao za djevojkom u Hamburg.

„Kasnije smo se vjenčali, no iako smo oboje iz iste branše, brak nije uspio preživjeti duga razdoblja odvojenosti, uvjetovana poslom i snimanjima u inozemstvu kao ni tragediju gubitka jedinog sina“, otvoreno priča Dragan i dodaje da su, bez obzira na sve, bivša supruga i on i dan danas najbolji prijatelji. Karijeru snimatelja započeo je kao asistent glavnih kamermana, radeći na manjim filmovima i reklamama i to očigledno toliko dobro da je vrlo ubrzo postao jedan od najtraženijih asistenata u Njemačkoj. Slijedila su nova poznanstva, kontakti i već nakon tri godine, prvi angažmani glavnog snimatelja.

Kamera na vodi

U međuvremenu je snimio veliki broj igranih televizijskih i kino filmova kao i tv-serija. Među njima svakako treba spomenuti seriju koja se snima u Veneciji, po romanima autorice krimi-priča Donne Leon i na kojoj radi i dan danas iako u usporedbi s ostalim filmskim odredištima na kojima je do sada radio, Veneciju “nikako da konačno zavoli”.

“Prvo, tehnički gledano Donna Leon zahtijeva više truda i neuobičajeni način rada. Sve se snima na vodi, pa si možete zamisliti kako je nama snimateljima kada umjesto čvrstih “šina” na kojima se obično krećemo kada pomičemo kameru, sada ne samo da nemamo čvrsto tlo pod nogama, nego se zajedno sa cjelokupnom oprememo stalno “klimamo” i ljuljamo”, priča Dragan. Drugi problem su – turisti, kojih kako kaže “ iz godine u godinu ima sve više". Venecija je prije imala 270.000 stanovnika, sada ih je ostalo svega oko 40.000, što nije ni čudo. Ovaj grad sve više liči Disneylandu i iako smo se zapravo već udomaćili i poznajemo sve vlasnike kafića i restorana, nekako, ovaj grad nikako da mi konačno „legne“.

Pročitajte na slijedećoj stranici: Zatvorenik, snimatelj…

Zatvorenik, snimatelj...

No, to srećom, nije bio uvijek slučaj. Zahvaljujući snimanjima prvenstveno dokumentarnih filmova, Dragan Rogulj upoznao je, između ostalog i Sjeverni i Južni pol, Indiju, otočje Fidži, Havaje, i za svako ovo odredište vežu ga posebne uspomene. Nekima se, poput Brazila, uvijek iznova i privatno rado vraća.

Međutim, od svih anegdota koje neumorno i spremno na vrlo duhovit i plastičan način može pričati satima, on izdvaja boravak na Barbadosu i to, moglo bi se reći, s pravom.

“Tamo sam proveo dva tjedna u zatvoru” s osmjehom kaže Dragan, “ i to takoreći, zbog nespretnog spleta okolnosti”.

1987. godine krenuo je s filmskom ekipom u Grenadu gdje su trebali snimiti dokumentarni film o jednoj grupi baptista poznatoj po iscijeljivanju bolesti pjesmama i molitvama. Međutim, kako je tih dana u zračnu luku u Grenadu trebao sletjeti i zrakoplov ondašnjeg američkog predsjednika Ronalda Regana, kontrole su bile ne samo pojačane već i preciznije no inače. Iako je u svojoj putovnici imao ulaznu i boravišnu vizu, policija je u zračnoj luci procjenila kako je on "novinar bez dozvole za snimanje “ i po kratkom postupku ga ukrcala u avion sa ciljem posljednje zemlje u kojoj se nalazio prije slijetanja u Grenadu. A to je slučajno bio Barbados.

Tamo tek nisu znali što bi samnom pa su me za svaki slučaj strpali u zatvor”, kaže Dragan i dodaje da je zatvor srećom bio tek nedavno obnovljen a njegova ćelija - čista i uredna.

A i da nije bila, to i ne bi bilo toliko strašno. U ćeliju je naime odlazio samo na spavanje. Tijekom dana su vrata bila širom otvorena, sloboda kretanja bila mu je takoreći – zajamčena. “U džepu sam imao oko 10.000 dolara, koji naravno nisu pripadali meni već su bili namjenjeni troškovima snimanja u Grenadi (tada je to još bilo tako uobičajeno; plaćalo se gotovinom a ne kao danas kreditnim karticama) pa sam svakoga dana mogao otići u restoran na aerodromu i priuštiti si prvoklasni obrok.”. No, to nije bilo sve. Obzirom da je kao stranac smio ulaziti u takozvanu Duty Free zonu, usput je za lokalne policajce, carinike pa čak i za samog šefa migracijskog ureda, “švercao” razna alkoholna pića. S ovim posljednjim se toliko sprijateljio da je često, uvečer bio gost u njegovoj kući.

No, nakon dva mjeseca, njegova se situacija konačno razjasnila, dozvoljen mu je povratak u Grenadu i time se, htio on to ili ne, za Dragana okončala ova barbadoska idila.

Ne voli stajati u središtu pozornosti

Dragan Rogulj i na pitanja vezana uz svoj posao odgovara iskreno i neposredno, ne skrivajući kako njegove pozitivne strane tako ni one negativne. U karijeri je radio s mnogobrojnim redateljima i glumcima, većina je bila ugodna no bilo je i onih s kojima je “srećom radio samo jednom i nikada vise”.

Od redatelja on izdvaja Sigi Rothemundea (Dona Leone) s kojim je do sada snimio više od 40 filmova. “Uloga snimatelja nije samo da takoreći, uključi kameru i snima prema uputama režisera ili knjizi snimanja. Naprotiv, od nas se također očekuje da surađujemo, dajemo prijedloge i eventualno unosimo i promjene ukoliko se prema našem iskustvu i viđenju neka scena mora promjeniti”, objašnjava Dragan. Samim time su i snimatelji aktivno uključeni u stvaranje nekog filma iako, kasnije kada je film gotov i kada dobije neku nagradu ili dobru kritiku – kamermana gotovo nitko ni ne spominje.

“To me ne smeta kao ni većinu mojih kolega. To leži u prirodi ovog posla. Snimatelji su nekako sami po sebi osobe koje ne vole stajati u središtu pozornosti”, kaže Rogulj.

Što se glumaca tiče, njegovo dosadašnje iskustvo je na neki način potvrdilo izreku “ što je glumac lošiji, utoliko je njegov ego veći”. “S veličinama poput Maria Adorfa, Barbare Rudnik ili Heinricha Lauterbacha, nikada nije bilo problema. Naprotiv, njima ne samo da je važna komunikacija sa snimateljima, nego oni čak i očekuju i feedback“, priča Dragan.

U Njemačkoj – Dragan, u Hrvatskoj - Cajger

Premda je Filmsku akademiju, u klasi profesora Nikole Tanthoffera, završio u Zagrebu, u Hrvatskoj, osim nekoliko filmova još u studentskim danima, za sada nije snimio niti jedan film. Žao mu je zbog ove činjenice, no sudeći prema mnogobrojnim kontaktim i prijateljstvima koje u Zagrebu još uvijek u filmskim krugovima održava, to bi se jednog dana moglo promjeniti.

Cajger, kako naime glasi njegov nadimak još iz školskih dana, u Hrvatsku odlazi redovito, kako u Zagreb tako i Dalmaciju; u Split, Kaštela gdje živi najveći dio njegove obitelji. No, za sada se vratiti ne želi. Ukoliko nije na putu, na snimanju, tada živi u Hamburgu, u, kako kaže – za njega najljepšem i najudobnijem njemačkom gradu, gleda bezbrojno mnogo filmova, između ostalih uvijek iznova i one talijanskog redatelja Viscontia čiji je kamerman Vitorio Storraro jedan od njegovih idola i snimateljskih uzora, fotografira i planira nove filmske projekte.

Autorica: Željka Telišman

Odg.ured: Nenad Kreizer