Država se zadužuje – tko će platiti račun?

Ovih dana se isplati baciti pogled u kronike financijske krize koja je počela 2008. te prerasla u ekonomsku i dužničku krizu i dugo ostavljala svijet bez daha.

U Njemačkoj je vladala, kao i sada, koalicija kršćanskih demokrata i socijaldemokrata pod vodstvom kancelarke Angele Merkel. Kako bi podržala gospodarstvo i posrnule banke, država se zadužila. Tako je u proračunu za 2010. godinu planirano uzimanje kredita od 86 milijardi eura.

Na kraju su posuđene „samo“ 44 milijarde, ali idućih godina je na to došla još 61 milijarda. U Njemačkoj se čulo gunđanje – tko će vratiti toliki novac? Gdje ćemo morati štedjeti?

Sada skoro nitko ne gunđa. Većina ljudi je zaokupljena sobom i svojim zdravljem. Tko će uopće razmišljati što znači kada država u jednoj godini napravi 156 milijardi eura dugova? Jedva se spominje činjenica da proračun ponovo bilježi velik deficit poslije šest godina zaredom u kojima je bio na nuli.

Godine štednje

Taj financijski podvig neće izazvati žrtve odmah, ali hoće idućih godina. Netko mora platiti račun, a na kraju je to uvijek porezni obveznik. Ali tko će biti najteže pogođen? Umirovljenici, slabi, bolesni... kao prije deset godina? Gdje će se ovog puta štedjeti? Opet na onima koji se ne mogu suprotstaviti?

Vlada kršćanskih demokrata i liberala je 2011. zašiljila crvenu olovku da prekriži neke troškove. Posebno su liberali rigorozno inzistirali na tome da se smanjuju socijalna davanja, da se štedi na starima i slabima, na bolesnima i onima kojima treba pomoć.

Godinama se štedjelo i smanjivalo izdatke za socijalne potrebe, a na vidiku je bio veliki cilj uravnoteženog proračuna. I to je uspjelo već 2014. kada Njemačka u proračunu više nije pravila nove dugove.

Pogledajte stanje u bolnicama

Ali koja je bila cijena? Štednjom je uništena ne samo infrastruktura, danas vidimo ulice, mostove i željezničku mrežu u stanju raspadanja. Njemačka zaostaje u digitalizaciji. O tome bi mogli puno reći svi oni koji ovih dana rade od kuće pa se bore sa softverom i Internetom.

Zdravstveni sustav je očerupan tako da bude „efikasan“ po neoliberalnom ukusu, i danas trpimo posljedice toga. Tko još želi biti medicinski radnik u sustavu gdje se radi profita osoblje opterećuje do iznemoglosti, a još je i loše plaćeno? Što je radila država dok je proizvodnja lijekova i zaštitne opreme prebacivana na daleke kontinente?

O ovim pitanjima se sada ponovo raspravlja i to je dobro. Sada smo se najednom sjetili na čijim leđima počiva ovo društvo. Plješćemo njegovateljima, policajcima i vatrogascima. Doduše, njih bi još više razveselilo ako bismo zahvalnost izrazili povećanjem njihovih plaća. To ne smijemo zaboraviti kad prođe kriza.

Kako puniti proračun

Štednja iz 2011. i sljedećih godina ponovit će se, ali bit će još drastičnija. Jer 156 milijardi je gotovo četiri puta više nego što je bilo zaduženje 2010. Mnogi vjeruju da je to tek početak, da nas čekaju novi dugovi, drugi, treći kredit. Nitko ne zna što donose idući tjedni i koliko dugo će se gospodarstvo oporavljati.

Bit će upitno možemo li ekonomski jednostavno nastaviti tamo gdje smo stali? Da li se šteta popraviti? Hoće li posrnuli poduzetnici biti u stanju plaćati poreze? Ako ne, koliko će to novih rupa napraviti u proračunu?

Ako smo išta naučili iz prošle krize, onda ovu debatu moramo voditi drukčije. Stranka Ljevice već traži da se uzme novac od posebno bogatih jer njima se najlakše može iscijediti nekoliko milijardi eura. Hoće li taj stav prevagnuti? Jer, bogati će kukati kako su i njihove kapitalne investicije pretrpjele štetu.

Nitko danas ne može reći kamo vodi ovaj put. Sigurno je samo da će svijet poslije korone biti drugačiji na mnogo načina. Bit će žrtava u svakom pogledu, pa i financijskom. Pandemija je i zbog toga sigurno najveći poslijeratni izazov u njemačkoj povijesti.