Business s H2O nije zainteresiran za žedne

Tijekom proteklih dana, kada su temperature posvuda u Europi prelazile 30 stupnjeva Celzijevih, glavni savjet svima bio je: «Pijte dosta vode». Ekolozi su svoju preporuku proširili i poručili kako je čaša vode iz slavine najbolja, ako se misli na očuvanje prirode. Osim toga, voda u njemačkim cijevima izvrsne je kvalitete, znatno je i jeftinija od mineralne vode koju kupujemo u trgovinama, ali je njemački potrošači, u usporedbi s ostalim industrijskim zemljama, najskuplje plaćaju.

Cijena prostornoga metra vode u Njemačkoj prosječno je 1,83 eura. Taj podatak iznosi Institut njemačkog gospodarstva uz primjedbu da je to najviša cijena u usporedbi s ostalim industrijskim zemljama u svijetu. U Velikoj Britaniji kubik vode stoji 1,24 eura, u Francuskoj 1,15 eura, dok u SAD-u potrošači plaćaju, preračunato, samo 49 centi. U Kanadi je voda iz cijevi još jeftinija – 41 cent po prostornom metru. Njemačkim cijenama približili su se jedino Danci – tamo je prostorni metar vode samo tri centa jeftiniji nego ovdje.

Manja potrošnja – više cijene

Stoga ne čudi što Nijemci istodobno uredno i štede. Od 1990. do 2003. potrošnja vode po stanovniku smanjena je za 17 litara i sada iznosi 130 litara na dan. Ali ta štedljivost samo tjera cijene na gore, jer su poduzeća za opskrbu vodom infrastrukturu predvidjeli za veliku potrošnju i sada svoje prilično velike fiksne troškove moraju podijeliti na manje količine.

Savezno udruženje njemačke plinske i vodoprivrede naravno nezadovoljno je ovakvom prezentacijom navedenog ekonomskog instituta. Dopredsjednik Saveza Peter Rebohle tvrdi da tumačenje kako je Njemačka vodeća po skupoći vode stvara pogrešnu sliku. Cijene vode u Njemačkoj godinama su stabilne, kaže Rebohle i ističe kako su joj se ostale države – kada je o kvaliteti opskrbe i same vode riječ – tek sada počele približavati i to pod pritiskom potrošača. Tamo se eksplozija cijena tek treba očekivati.

Njemačka vodeća zemlja u zaštiti i kvaliteti voda

Zbog lošeg stanja vodoopskrbne mreže u Italiji se izgubi i do 50 posto vode – u Njemačkoj je to tek pet do osam posto, izdvaja predstavnik vodoprivrednih poduzeća. Osim toga ova je zemlja u zaštiti jezera i podzemnih voda na vrhu, a slično je i kod kvalitete vode. Dok se voda iz cijevi može piti gotovo posvuda u Njemačkoj, Rebohle ne bi isto preporučio u Sjedinjenim Državama.

Institut njemačkog gospodarstva drži da je nužno smanjenje cijena, što se može postići samo ako na tržištu postoji konkurencija. Svjesni su da je potpuna liberalizacija vodoopskrbe nemoguća, ali u pojedinim dijelovima je čak i nužna, osobito na regionalnoj razini. Oni koji danas posluju u toj branši odbijaju takav zahtjev, jer drže da to potrošačima ne bi donijelo prednost. «Pitanje je što bi bilo s današnjom kvalitetom vode i sigurnom opskrbom koje su u Njemačkoj na najvišoj razini», odgovara Peter Rebohle.

Vodi je mjesto u gradskim vijećnicama, a ne na burzi

Činjenica da bi voda mogla postati čista roba na tržištu podijelila je čak i aktiviste nevladinih organizacija – neki ekolozi razmišljaju da bi ljudi još više vodili brigu o tome kako i koliko će ju trošiti, ako bi vodu plaćali po cijenama diktiranim na slobodnom tržištu. Organizacije za zaštitu ljudskih prava tvrde da je upravo voda ljudsko pravo, da je posebno dragocjeno dobro koje se ne smije prepustiti komercijalizaciji. Vodi je mjesto u gradskim vijećnicama, a ne na burzama, ističu oni.

Da se s vodom ostvaruje dobra dobit, prepoznali su neki globalni igrači, među kojima je vodeće mjesto našao i essenski koncern RWE. Prema nekim proračunima promet koji bi se mogao ostvariti distribucijom pitke vode za pet godina mogao bi dosegnuti 150 milijardi dolara, čemu u pravilu valja pridodati i puno unosniji posao s otpadnim vodama. Kako stvari stoje za RWE, francuski Suez i Vivendi Water, koji su vodeći u ovoj gospodarskoj grani, vrijeme tek dolazi, jer za sada imaju – uvjetno rečeno – samo 300 milijuna potrošača. Kažemo ‹uvjetno rečeno›, jer ne treba zaboraviti da na svijetu ima šest milijardi ljudi. Vodoopskrba u razvijenim zemljama i dalje je uglavnom u rukama općina i gradova, ali kako su pokazala ostala područja djelatnosti, zbog sve praznijih javnih blagajni sve se češće poseže za koncesionarskim ugovorima kroz koje privatizacija i u vodoopskrbu ulazi na mala vrata.

Apsurdno je, međutim, da oni koji danas najviše pate od nestašice vode – a riječ je o šestini svjetskog stanovništva u siromašnim i zemljama u razvoju – najmanje mogu očekivati od slobodnog tržišta s vodom. Za njihovu opskrbu business s H2O uopće nije zainteresiran.