Bratski pakt najvećih neprijatelja | Priča dana | DW | 23.08.2014
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Bratski pakt najvećih neprijatelja

Prije točno 75 godina potpisan je 'pakt o prijateljstvu' nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. Mnogi komunisti Europe tog dana su plakali, a i mnogi uvjereni nacisti nisu shvaćali što to "Führer" čini.

U sumrak Drugog svjetskog rata se činilo neminovnim sučeljavanje dva svijetonadzora koja su se širila Europom. U Njemačkoj je divljao nacizam i tko god da je čitao Hitlerov Mein Kampf, morao je znati da nacistički vođa istok kontinenta vidi tek kao Lebensraum, životni prostor na kojem, po njegovom mišljenju, živi "bezvrijedna rasa" i koji se nameće kao prostor za širenje njegovog Reicha.

Hitler i njegovi batinaši su i došli na vlast uvelike zato jer su se Nijemci bojali "crvenih". A nacisti su već pokazali, što misle o radničkom pokretu. Lijevi političari su uhićeni ili čak ubijeni, sindikat ne samo da je razoren, nego je i opljačkan njegov imutak, a na nekakav štrajk se nije smjelo niti pomisliti, ako je nekome život bio mio.

Nisu samo zadrti komunisti vjerovali da postoji samo jedna sila koja bi nacistima mogla stati na put: Sovjetski Savez. Čak ako je netko i čuo o teroru i samovolji Staljina, o Sibiru i masovnim likvidacijama, zapravo uopće nije htio vjerovati u to. Jer, tko će inače spasiti Europu? Francuska i Velika Britanija su u tim danima bile zaokupljene same sobom, a već se vidjelo i u Španjolskoj kako će radije gledati u stranu kad fašistička Italija i nacistička Njemačka krenu u rušenje demokratski izabrane vlade u toj zemlji. Jedina zemlja koja je, kako se tada činilo, pomagala republikancima Španjolske je bio Sovjetski Savez. A već se i tamo pokazalo na kakve zločine su spremni nacisti. Guernica se već dogodila, a ona nije nipošto bila jedino mjesto krvoprolića.

Guernica

Već tada nitko nije mogao reći da nije znao nakane nacista. Italija je pregazila Etiopiju, njemačka divizija Condor je divljala u Španjolskoj i Guernicu sravnala sa zemljom...

Naravno, danas znamo mnogo toga što je onda jedva tko slutio. Ali to je bio i razlog zašto su i sovjetski špijuni tako lako pronalazili pomagače na Zapadu i gdje je "Petorka sa Cambridgea" (Kim Philby, Donald Maclean, Guy Burgess, Anthony Blunt i vjerojatno John Cairncross) bila duboko uvjerena da zapravo moraju raditi za Moskvu ako žele nešto učiniti protiv nacista. Njemački komunisti su to već odavno znali: ako nisu već završili po logorima i zatvorima Gestapoa, jedini spas im se činio da pobjegnu u "radnički raj". Poznate političke vođe, poput Margarete Buber-Neumann su gotovo ljubile tlo kad su stigli u Staljinovu državu, zemlju sa tada najvećom vojskom na svijetu. Samo On, Staljin može zaustaviti nacističke horde, mnogi su vjerovali.

"To ne može biti istina!"

23. kolovoza 1939. je došla vijest u koju zato mnogi nisu htjeli povjerovati: ministri vanjskih poslova Njemačke i Sovjetskog Saveza, Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Mihailovič Molotov su potpisali "Sporazum o prijateljstvu i državnim granicama". Staljin je u Kremlju nazdravljao "bratskom" Trećem Reichu, a ni Hitler nije štedio na ljubaznostima vladaru Sovjetskog Saveza.

Potpisivanje sporazuma i u Kremlju

Dok se u Kremlju nazdravljalo 'bratstvu' sa nacističkom Njemačkom, mnogi nisu željeli vjerovati u takvu izdaju vlastitih ideala.

Čak i mnogi zadrti nacisti u Njemačkoj nisu baš razumjeli zašto je preko noći iz tiska nestao svaki napis o "opasnostima komunizma" i "crvenoj prijetnji", baš kao što su i iz sovjetskih kina nestali antifašistički filmovi poput Feuchtwangerove "Obitelji Oppenheim". O "prijateljima" se i u SSSR-u preko noći pisalo samo najljepše.

I dok je već objavljeni sadržaj tog sporazuma bio sramotan, još je užasniji bio njegov tajni dio: Poljska mora nestati, a baltičke zemlje - uključujući Finsku, Berlin prepušta Moskvi. Ne samo to: Moskva može "razumjeti" kako i politički protivnici nacista ne mogu samo tako šetati Sovjetskim Savezom. Tako je i sovjetski NKVD surađivao s Gestapoom i uhitio čitav niz njemačkih komunista koji su našli utočište u SSSR-u kako bi ih izručio Nijemcima. Ta je sudbina zadesila i Margarete Buber-Neumann koja je predana Nijemcima i strpana u koncentracioni logor i tek čudom preživjela rat. Mnogi njeni drugovi su likvidirani - i to već od sovjetske tajne službe, kao "usluga" nacističkim prijateljima.

Sporazum dva diktatora

Naravno, danas znamo kako je taj sporazum bio ciničan - i pragmatičan dogovor dva diktatora. Njemačka je željela da Sovjetski Savez bude zadovoljan kad samo nekoliko tjedana kasnije krene u osvajanje Poljske. Istovremeno, sporazumom je dogovorena trgovinska razmjena po kojoj će “Reich” od Staljinove države dobivati naftu i važne sirovine za oružje i vođenje rata. A Hitler je i kad se srdačno rukovao sa Molotovom, znao da je sve to laž i da će napasti Sovjetski Savez čim "sredi" Zapad. Velika Britanija i Francuska se možda čak i neće upuštati u rat ako u njemu ne sudjeluje i SSSR, mislio je Führer.

Guderian i Krivošein

Već i ova fotografija njemačkog generala Guderiana i sovjetskog Krivošeina u podjeljenoj Poljskoj je dovoljno sramotna. A Guderian će samo dvije godine kasnije biti - pred Moskvom.

Staljin je pak znao nešto drugo: on je na papiru imao milijune vojnika i tisuće tenkova, ali u svim njegovim čistkama su već davno bili likvidirani svi sposobi viši časnici. Ne može nitko biti niti blizu "Velikom Staljinu". Čak kad bi i bilo sposobnih časnika i kada bi oni, a ne politički komesari zapovjedali vojskom, ostaje još golema granica na istoku, prema Kini. Tamo je Japan već pokazao svoje agresivno lice, a potrajalo bi mjesecima dok se jedinice ne premjeste sa krajnjeg istoka na granicu prema Reichu.

Ovako, misli i povjesničar Jörg Ganzemüller, Staljin je vjerovao da je dobio na vremenu osposobiti svoju vojsku dok će se Njemačka "klati" sa zapadnim zemljama - kao što je to bilo u Prvom svjetskom ratu. Rat Njemačke i Sovjetskog Saveza će se dogoditi, ali tek kad on, Staljin to bude želio. A do onda, od Nijemaca je čak dobio suvremene tenkove i avione, oružje, eksplozive i streljivo, pogone za proizvodnju oružja i čak i bojni brod Lützov. I povrh toga dobar dio Poljske i zemlje Baltika.

Zato je Kremlj bio odlučan vjerovati u taj "bratski sporazum" doslovce do posljednje sekunde. Još 22. lipnja 1941. je na granicu Reicha stigla kompozicija sovjetskog vlaka s rudama i naftom, shodno ovoj "suradnji". Čak i njemački vojnici na granici su bili iznenađeni: "Operacija Barbarossa", kako je nazvan napad na Sovjetski Savez, je već počela. Ali trebalo je nekoliko dana da i Staljin u to povjeruje.

Preporuka uredništva