Borba za zaštitu žena od nasilja u Hrvatskoj tek počinje | Politika | DW | 25.11.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Borba za zaštitu žena od nasilja u Hrvatskoj tek počinje

U prvih deset mjeseci ove godine u Hrvatskoj je ubijeno sedam žena, a u proteklih pet taj broj iznosi 91. Nasilje nad ženama je najčešće seksualne i fizičke prirode te se događa unutar obitelji ili veze.

„To je ozbiljan problem u društvu. Potpisivanjem Sporazuma o sprječavanju nasilja nad ženama pokazali smo da želimo dostojno provodi Istanbulsku konvenciju i Nacionalnu strategiju“, kazao je premijer Andrej Plenković prilikom potpisivanja protokola koji regulira što će pojedina ministarstva raditi u slučaju nasilja nad ženom. Kakvo je stanje na terenu i što se konkretno treba učiniti, pitali smo dvije istaknute hrvatske feministice.

Neva Tolle vodi Autonomnu žensku kuću Zagreb, organizaciju koja zlostavljanim ženama daje besplatnu pravnu pomoć i krov nad glavom u najtežim trenucima. Javljaju joj se brojne žene kojima AŽKZ pokušava pomoći individualno, tražeći rješenja od kojih žrtva odabire ono koje joj je optimalno odgovara.

Za Deutsche Welle kaže da odmah trebamo zaboraviti termin „obiteljsko nasilje". „Ratificirali smo Istanbulsku konvenciju koja govori o različitim oblicima nasilja protiv žena i djevojčica. Dakle, govorimo o rodno uvjetovanom nasilju protiv žena i djevojčica.“ Uz to, napominje, trebamo zaboraviti i predrasudu da je prosječeni Hrvat koji zlostavlja – alkoholičar. „Otprilike pedesetak posto žena koje nam se javljaju tuku i zlostavljaju muškarci koji piju, no u ostalim slučajevima žene kažu da njihovi zlostavljači nikada ne popiju ni kapljicu alkohola. Tuku u trijeznom stanju.“

Policija ne razlikuje nasilnika i žrtvu

Naša sugovornica zamjera Ministarstvu unutarnjih poslova loše vođenje statistika koje se lako mogu krivo interpretirati. „Kada bismo površno gledali MUP-ovu statistiku, vidjeli bismo da se ona dosta čudno vodi. Naime, broj zlostavljanja žena je u porastu i vidimo da su oko 70% zlostavljanih u obitelji žene. Tko su ostali? Iz takve policijske statistike to ne možemo utvrditi. Čitajući između redaka, možemo zaključiti da ostatak u velikom postotku čine djeca. Voljela bih da se na nacionalnoj razini počne voditi statistika na način kako obvezuje Istanbulska konvencija. Konvencija ne smije ostati mrtvo slovo na papiru kako bi se bolje zaštitile žrtve i adekvatnije kaznili počinitelji.“

Naime, prema dostupnim pokazateljima svaka treća žena u obitelji doživi neku vrstu psihičkog ili fizičkog nasilja. No Tolle im savjetuje da, prije nego zatraže policijsku zaštitu, nazovu bilo koje žensko savjetovalište. Jer 30-40% žena koje se jave policiji i traže zaštitu od nasilja, prođu na način da ih se privede kao drugooptužene za nasilje u obitelji. Provedu sa zlostavljačem noć u postaji, a potom budu prekršajno kažnjene podjednako kao i njihov zlostavljač. To se događa, kaže Tolle,  kada se žena brani; bilo da mu je banalno u svađi rekla da je idiot ili da ga je, recimo, ogrebla nehotično dok se zaklanjala od udaraca. „To policija smatra nasiljem nje nad njim. To je neugodna situacija za žene. Naša policija ne zna poznati primarnog agresora i žrtvu i zato je važna edukacija koju propisuje Istanbulska konvencija."

Skloništa za žene na meti konzervativaca

Kroatien Zagreb Armut Frau betteln (imago/Peter Widmann)

obiteljsko nasilje često završava izbacivanjem na ulicu i siromaštvom

Država, Grad Zagreb i i županija, kaže Tolle, u malom dijelu financiraju rad skloništa i savjetovališta AKŽZ-a. No ipak, našli su se na udaru konzervativaca i Crkve koji su tvrdili da će se Istanbulskom konvencijom silni milijuni sliti u udruge koje se bave zaštitom žena od nasilja, bez obzira što neka skloništa za žene vode i Crkvi bliske udruge i financiraju se iz istih izvora. „Uz tolike milijarde koje Crkva crpi iz državnog, gradskog i županijskog budžeta i dodatne novce na koje ne plaća porez, niti financijski pravda, usuđuju se posegnuti u taj mizerno novcima opskrbljen lončić. Pitam ih ne mogu li samo financirati svoje projekte i programe? Neka razmisle koliko su bogobojazni“, kaže Tolle. Navodi i da se niti jednoj autonomnoj kući za zlostavljane žene i djecu, a ima ih sedam u Hrvatskoj, neće povećati sredstva, prema proračunu i projekcijama za iduće tri godine.

Ova aktivistica ipak velike nade polaže u primjenu Istanbulske konvencije. „Ne vjerujem da će to biti brzo, jer je to proces. Ali to može biti brže no što je trenutno na način da se svi latimo posla i da ne gledamo kada će drugi krenuti.“ Tolle tako naglašava da treba krenuti u izmijene zakona, pa i pisanju novih, u skladu s Konvencijom: „Treba prilagoditi i Nacionalnu strategija koja čak ni u svojem naslovu nije usklađena s Konvencijom, iako vladajući tvrde da je ona usklađena. Tu su Obiteljski zakon, Zakon o socijalnoj skrbi, prateći pravilnici… Samo tako ćemo moći prevenirati rodno uvjetovano nasilje nad ženama i djevojčicama, poručiti zlostavljačima da njihovo nasilje nije prihvatljivo te da će za njega biti kažnjeni."

Rat, nasilje i čast

Književnica i pionirka feminizma u Hrvatskoj Đurđa Knežević za trenutno stanje krivi neapsolvirani Domovinski rat. Kaže, rat svi sudionici doživljavaju kao časno nasilje, a ono se prenosi s generacije na generaciju. „Nismo imali nikakvu edukaciju, ni s razrješenje konflikata sa sobom ni s onima s kojima smo ratovali. Mislim da je rat vrlo vjerojatno utjecao na porast nasilje, što se pokazalo i nakon dvije ratne svjetske kataklizme. Nasilje je kao posljedica rata postalo društvena norma."

Čak i novinski članci svjedoče o povezanosti nasilja, muškosti i časti, tumači nam Knežević: „Sjetila sam se slučaja mladića koji je djevojku zatukao francuskim ključem. Izašli su, ona mu se opirala, a on je na sudu kazao da je morao nešto učiniti. Jer da nije, ne bi bio muško.“ Ipak, naša sugovornica tvrdi da porast nasilja nije možda toliko velik koliko nam se čini. „Budući da još uvijek postoji feministički pokret od ranih sedamdesetih, a koji je sigurno uspio provesti tihu društvenu edukaciju, to je proizvelo veći govor o nasilju. To bi moglo stvoriti privid da je porast nasilja puno veći. Jedino čemu možemo vjerovati, kada govorimo o razmjerima nasilja, jesu statistički podaci koji jesu pokazatelji.“

Na tvrdnje da su upravo žene nositeljice patrijarhata koji ih stavlja u položaj žrtve Knežević odgovara da se to samo po sebi razumije, no odbija se zgražati nad tim ženama. „To je povijesno gledano posljedica permanentne edukacije i obiteljskog odgoja. Odgaja ih se da su drugorazredna bića. Žene su u Švicarskoj tek 1971. dobile pravo glasa. To su strašno dugi i spori procesi. Kad se netko rodi u društvu koje je tako nacrtano, onda se rodi tako da ga prihvati. Roditelji i škola mu objasne koja mu je uloga i to dijete s tim ide dalje."

Država ne koristi postojeće resurse

Kroatien Zagreb Demonstration gegen Unterzeichnung der Istanbul Konvention (Reuters/A. Bronic)

Prosvjed protivnika Instanbulske konvencije u Zagrebu u ožujku 2018.

Podsjetimo, upravo su žene na konzervativnoj sceni najgorljivije priječile ratifikaciju Istanbulske konvencije koja je ovih dana upućena u primjenu. A taj je dokument, smatra Knežević, dobar materijal koji na neki način, gledajući druge države koje su ga usvojile, ujednačava sistem rada i pravne osnove. Jer situacija je alarmantna. „Kazne dosuđene nasilnicima najčešće ne dosižu ni polovicu najvećeg mogućeg trajanja. A onda se zakonodavstvo uređuje prema praksama pa se sve novelira tako da se raspon smanjuje", objašnjava nam.

No dio krivice za spor razvoj sustava za zaštitu žena od nasilje, kako to vidi Knežević, snose i feministkinje i žene koje su posvećene boljitku žena. „Nekada smo političkim putem mijenjale paradigme. Danas se feminizam bavi socijalom, a ne politikom. Imate nasilnike koje mlate, a iz kuće izlazi žrtva. Te sigurne kuće bi trebale biti za nasilne muškarce da bi žena i djeca u svojem domu mogli nastaviti živjeti. On je prebije, a mi je spremamo u sklonište.  Mislim da se može bolje i da državu treba natjerati da zaštiti žene. U svakom selu imamo centar za socijalni rad, postoje infrastruktura, sredstva i nekretnine. Nikad nikome nije palo na pamet iskoristiti već postojeći sustav i sve postaviti na institucionalnu razinu. Mi, feministkinje i normalni građani trebali bi se zalagati da se napravi sustav koji se može oslanjati na centre za socijalni rad i da se tako dosegne norma da na svakih 10.000 žena postoji jedno mjesto koje bi im moglo omogućiti zaštitu“, zaključuje Knežević. 

 

Preporuka uredništva