Borba za sirovine budućnosti: Sve blago u jednoj državi | Gospodarstvo | DW | 23.04.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Rijetke sirovine

Borba za sirovine budućnosti: Sve blago u jednoj državi

Prije je napredak ovisio o željezu i ugljenu ili nafti. No budućnost ovisi o materijalima koje će uopće znati samo odlikaši iz kemije. Golema većina tih sirovina dolazi iz samo jedne zemlje: Kine.

Mnogi od tih rijetkih materijala su još ne tako davno bili tek kuriozitet kemijskih laboratorija: neki se presijavaju u nijansama ljubičastog, crvenog i srebrnog, neki tek izgledaju kao prljav kamenčić, jedan metal se topi na temperaturi vašeg dlana. Ali svi ti materijali poput kobalta, germanija ili galija imaju dvije zajedničke osobine: u prirodi su izuzetno rijetki, a bez njih su nezamislivi uređaji budućnosti, od mobitela i električnih automobila pa do solarnih panela.

Europska unija je načinila popis od 30 takvih sirovina kojima trenutno nema alternative, a koji su od presudne važnosti za tehnologiju budućnosti. A to znači od računala i robotike pa do bespilotnih letjelica i vojnog sektora. U usporedbi s čelikom, cementom ili naftom čija se potrošnja mjeri u milijunima tona, tih materijala treba tek par tisuća tona godišnje. Ali sve veći problem je što njih nudi tek šačica država svijeta.

Grafički prikaz gdje se koristi koji od rijetkih materijala

To su materijali za koje su redom možda tek čuli samo odlikaši iz kemije. Ali bez njih nema proizvoda novih tehnologija

Kina - pa dugo, dugo nitko

Nekoliko regija su najvažniji izvori tih sirovina: na sjeveru Južnoafričke Republike se može naći platina i vanadij, Demokratska Republika Kongo je glavni izvor kobalta, a u pustinji Nevade u SAD-u je izvorište berilija. Ali Kina je jedina zemlja koja ima pristup do čak dvije trećine od tih 30 rijetkih materijala, uključujući i antimon, barit i druge rijetke metale.

Takav neravnomjerni raspored tih materijala po našem planetu se onda odražava i na svjetskom tržištu: Kina je redom najveći i najvažniji izvoznik većine tih sirovina, daleko ispred SAD-a ili Rusije. Ta dominacija je tek dijelom posljedica nalazišta u Kini i mnogo više je to sustavni napor Kine da postane monopolist za te ključne sirovine.

"Kina strateški razvija tehnologiju eksploatacije i procesiranja. Danas je glavno tržište Burza metala Šangaja, a ne Londona", kaže nam Hans Günter Hilpert, pročelnik odjela za Aziju Zaklade za znanost i politiku u Berlinu. "Tu su i riječi Deng Xiaopinga: 'Srednji istok ima naftu, ali Kina ima rijetke metale'. A to je onda bio tek početak."

Drugi Zaljevski rat: uništen tenk pred naftnim poljem u plamenu

U XX. stoljeću su se ratovi često vodili zbog nafte. U novom stoljeću bi se lako mogli voditi zbog rijetkih sirovina.

Ne samo eksploatacija, nego i prerada

Ali još od 1987. je već i bivši čelnik Kine počeo podupirati dominaciju te zemlje u tim sirovinama. Ne samo u njihovom vađenju iz zemlje, nego i u preradi. Tako se i destilacija i taljenje tih metala prije svega provodi u Kini: "Ona je razvila tehnologiju kakva je jedinstvena u svijetu", kaže nam Hilpert. "Čak i ako se nađu neka alternativna nalazišta, većina prerade se odvija u Kini prije nego što se onda ponudi svjetskom tržištu."

Isto tako, ako nečega u Kini nema, ta zemlja ulaže sve napore da preuzme eksploataciju u nekoj drugoj zemlji. Tako kineske tvrtke organiziraju vađenje kobalta u DR Kongu ili platine u Južnoafričkoj Republici. Isto čine i s materijalima kojih ima u izobilju kao što su fluorit ili silicij koji je neophodan za solarne panele.

Hilpert dodaje kako ovu kinesku politiku uvelike pomažu i nedovoljni propisi, bilo da je riječ o propisima za zaštitu okoliša ili o propisima za sigurnost na radu i za pristojne nadnice. Ali poseže i za protekcionističkim mjerama kako bi kineske tvrtke zadržale vodeću ulogu. "Na koncu, Kinezi su uspjeli uništiti svu konkurenciju na tržištu svojim povoljnim cijenama", kaže Hilpert.

To se rječito vidi u statistici kako deset - nakon Kine najvećih izvoznika na svijetu pokriva 35% ponude, a samo Kina 45%.

Svjetska ponuda rijetkim materijalima

Dominacija kine u ponudi rijetkim materijalima pred drugim državama je i više nego očita

"Problem" rata i ljudskih prava

Ali monopol Kine nije jedina opasnost za opskrbu u budućnosti: mnoge te sirovine dolaze iz zemalja Azije ili Afrike u kojim već godinama traju ratovi, vlada korupcija ili im je na čelu diktator. Kobalt je odličan primjer: gotovo 60% tog metala dolazi iz DR Konga i smatra se "konfliktnim mineralom" jer upravo njegova eksploatacija i prodaja tamošnjim milicijama donosi novac za oružje i za nove borbe.

Nije mnogo bolje niti s još desetak rijetkih sirovina koje dolaze iz zemalja praktično bez pravne sigurnosti i gdje caruje korupcija. Zato nije sigurna isporuka niti antimona, bizmuta, galija, germanija i lakih i teških rijetkih metala koji stižu iz Tadžikistana, Laosa, ali i iz Rusije - ili same Kine. Iz Rusije i Kine stiže i magnezij, niobij, fosfor ili volfram gdje su jedine alternative Kazahstan ili Vijetnam.

Za razliku od kineskih tvrtki, kompanije sa Zapada su već bile suočene s pozivima na bojkot i izložene kritici humanitarnih udruga kad bi njihovo poslovanje bilo povezano s brutalnom eksploatacijom radnika ili uništavanjem okoliša. Tako je 2019. švicarska rudarska kompanija Glencore objavila kako će zatvoriti svoj rudnik Mutanda na jugu DR Konga. Obrazložila je svoju odluku većim pristojbama i troškovima eksploatacije, padom cijene kobalta, ali i zbog prosvjeda što tako podržava nastavak rata i ubijanja u toj afričkoj zemlji. No tu treba i dodati kako i danas, dvije godine kasnije, taj rudnik nije zatvoren: iz Glencorea priopćavaju kako se rudnik tek "održava".

Narodni kongres KP Kine

Kina već odavno sustavno eksploatira vlastita nalazišta - i preuzima nadzor nad nalazištima u inozemstvu kako bi stekla monopol.

Imamo li to i mi?

Europska unija, kako bi si osigurala opskrbu tih materijala budućnosti, razvija i novu strategiju. S jedne strane su to pravni koraci u slučaju da izvoz bude ograničen ili čak zabranjen. Tako je već 2012. EU, zajedno s SAD-om i Japanom podigao tužbu protiv Kine pred Svjetskom trgovinskom organizacijom zbog njezinih izvoznih kvota za te rijetke sirovine - i Kina je tu morala popustiti. Sličnu žalbu pred WTO-om je EU podigao i protiv Indonezije gdje je formirano radno tijelo koje bi trebalo riješiti tamošnje restrikcije.

No isto tako Europska unija kroči drugim putem: kao nekoć kod nafte za koju se mislilo da je u izobilju ima samo na području Bliskog istoka, te rijetke sirovine se nisu niti tražile dok nije bilo tolike potrebe za njima. Zato je Europska komisija pozvala sve svoje članice da potraže moguća nalazišta na njihovim teritorijima "koja bi mogla biti operativna do godine 2025.", kaže glasnogovornik EK-a.

Zadaća Europskog saveza za sirovine, mreže uglavnom rudarskih kompanija, je i financijski pomoći proširenje postojećih kapaciteta ili pronalaženje novih nalazišta kako bi "povećali neovisnost EU-a u lancu opskrbe sirovina neophodnih za većinu industrijskih ekosistema EU-a kao što je obnovljiva energija, obrana i istraživanje svemira."

Još jedan mogući izvor bi mogla biti i reciklaža takvih sirovina - makar je upitno bi li to doista moglo značajnije povećati neovisnost EU-a o tim sirovinama.