″Bolje mokri pas nego suhi Židov″ | Priča dana | DW | 14.11.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

"Bolje mokri pas nego suhi Židov"

On je odrastao među muslimanskim migrantima u Berlinu, bili su prijatelji. Sve dok nisu doznali da je Židov. Po autobiografiji Aryea Sharuza Shalicara sada se snima film. Redatelj je Damir Lukačević.

15-godišnji Soheil godinama je uspješno skrivao svoj židovski identitet. To nije bilo teško jer je njegova obitelj stigla iz Irana, pa se vanjskim izgledom nije razlikovao od većine muslimanske djece u berlinskoj četvrti Weddingu, u kojoj živi puno migranata. No jednog dana se u krojačkoj radnji njegovih roditelja pojavila Soheilova prijateljica Selma i slučajno doznala da je on židovskog podrijetla. Soheil ju je zamolio da to zadrži za sebe.

To je jedna od scena iz filma „Mokri pas", čiji je scenarij napisan prema autobiografiji Aryea Sharuza Shalicara „Bolje mokri pas nego suhi Židov". Autor u knjizi opisuje svoje odrastanje u Weddingu tijekom kojeg je skrivao svoje židovsko podrijetlo i pokušao se etablirati u grupi mladih lokalnih kriminalaca. Kasnije je otišao u Izrael kako bi slobodno prakticirao židovsku vjeru.

„Za Nijemce sam bio stranac, za muslimane Židov, za Židove mladi kriminalac iz Weddinga", piše na koricama knjige objavljene 2010. godine.

Mokri pas: metafora antisemitizma

Provokativni naslov temelji se na jednoj iranskoj antisemitskoj uzrečici prema kojoj je bolje imati posla s pokislim psom nego sa Židovom. Zbog progona u njihovoj domovini Iranu brojni su Židovi pobjegli u Njemačku, no napad na sinagogu u Halleu ih je brutalno podsjetio na to da je antisemitizam u Njemačkoj i te kako prisutan – i da može biti i opasan po život.

Kida Khodr Ramadan

Kida Khodr Ramadan

Glumac Kida Khodr Ramadan, koji u filmu igra Soheilovog oca, uznemiren je načinom na koji danas mladi otvoreno pokazuju antisemitizam. On je rođen 1976. u Libanonu i odrastao u četvrti Kreuzberg, još jednom dijelu Berlina u kojem živi puno migranata. Muslimani i Židovi imaju mnogo toga zajedničkog, kaže Ramadan i navodi tradicionalno obrezivanje i druge vjerske običaje. On smatra da prije svega društvene mreže potiču mržnju i nada se da će ovaj film nešto promijeniti: „Čak i ako od 10.000 osoba samo jedna promijeni mišljenje, bio bih ponosan da sam doprinio tome."

Iznenada neprijatelji

Priče o borbi identiteta dobro su poznate i redatelju filma. Damir Lukačević potječe iz Hrvatske i mada je njegova obitelj zbog rata preselila u Njemačku, etnički sukobi u bivšoj Jugoslaviji su i njega obilježili. „Od danas do sutra tvoj susjed je proglašen neprijateljem", kaže Lukačević i pojašnjava da je i u filmu „Mokri pas" središnje pitanje što je važnije: prijateljstvo ili podrijetlo jedne osobe.

Kada u filmu izađe na vidjelo da je Soheil židovskog podrijetla, njegov prijatelj Husseyn se odmah okreće protiv njega. Husseyna glumi Mohammad Eliraqui, kojemu je zbog njegove životne priče sadržaj filma vrlo blizak. On je kao palestinski izbjeglica sa svojom obitelji najprije živio u Neubrandenburgu, 150 kilometara sjeverno od Berlina. Tamo je više puta doživio diskriminaciju i fizičke napade. Kasnije se s obitelji preselio u Berlin, u četvrt Neukölln, koja je za Mohammada njegov dom – i to premda se ondje suočava s bandama i uličnim kriminalom.   

Redatelj Damir Lukačević na snimanju filma Mokri pas

Redatelj Damir Lukačević na snimanju filma "Mokri pas"

Povijest se ponavlja

Pisanje scenarija, izbor glumaca i priprema filma bio je višegodišnji proces. Lukačević je najprije postavio kazališni komad s učenicima jedne škole u Weddingu, u koju je išao i Arye Sharuz Shalicar. Glumci amateri – mladi Palestinci, Sirijci, Iranci i Turci – na višemjesečnim su radionicama razradili najrazličitije uloge. Svaki od njih je morao barem jednom igrati ulogu židovskog dječaka koji pokušava zatajiti svoj identitet. Sva ta iskustva su se odrazila na scenarij. Redatelj se također odlučio radnju filma smjestiti u današnji Berlin budući da je, kako kaže, ta priča danas „još puno relevantnija nego prije 20 godina".

Svi mladi glumci koji su sudjelovali u radionicama bili su muslimani, osim jednog židovskog dječaka koji je već doživljavao napade i maltretiranja svojih školskih drugova. „Njegov je slučaj dokumentiran. On je sin Wenzela Michalskog, direktora organizacije Human Rights Watch", priča Lukačević. „On je imao puno arapskih i turskih prijatelja u školi sve dok nisu doznali da je Židov." Razgovori s njim puno su pomogli glavnom glumcu Doguhanu Kabadayiju u pripremama za njegovu ulogu u filmu, kaže redatelj.

Da je ova tema danas posebno relevantna pokazuje i činjenica da se u produkciju uključila i filmska kompanija Warner Brothers Germany, mada u njemu ne glume poznata imena. Film bi u kina trebao stići iduće godine.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic