Boks: plemenita vještina ili tihi ubojica? | Sport | DW | 16.09.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Sport

Boks: plemenita vještina ili tihi ubojica?

Ljubitelji boksa smatraju da je taj sport „neshvaćena forma umjetnosti“ koju treba savladati. Ali posljedice koje na ljudski mozak ostavljaju udarci u glavu u ringu otkrivaju ružnu istinu o „plemenitoj vještini“.

Jeanette Zacarias Zapata nokautirana je 28. rujna u ringu u Montrealu. Preminula je pet dana kasnije. Imala je samo 18 godina.

Primila je seriju udaraca u glavu, a posljednji joj je izbio štitnik za zube. Ljubitelji boksa slave takve udarce, ali što je to što se veliča? Neki kažu da je to „plemenita vještina", da je to „umjetnost borbe", ali pogled na mozak boksača otkriva ružnu istinu.

„Gubite svijest. A ako je stvarno loše, mozak počinje krvariti", kaže za DW svjetski poznati neurolog Steven Laureys. „Naš mozak je osjetljiv, a potrebno mu je mnogo energije. U njemu su četiri velike arterije, ali i mnoštvo malih žila. Ako ti krvni sudovi puknu i krv prodre u lubanju, to vrši pritisak na mozak i od toga se može umrijeti."

Tihi ubojica

U boksu se cilja upravo na taj „osjetljivi" dio tijela. „Deset, dvadeset godina kasnije imate smanjen, bolestan, dementni mozak, a sve zbog tih stalnih udaraca", kaže Laureys. „To dovodi do dugoročnih problema koje nazivamo ’pugilističkom demencijom’ ili kroničnom traumatskom encefalopatijom (CTE).“

Jednostavnije rečeno: bolest mozga za koju nema lijeka. Ona čak može i promijeniti nečiju osobnost, utjecati na dijelove mozga odgovorne za pamćenje i emocije.

„Vaše moždane stanice stupaju u interakciju, a to rade tako što između sebe formiraju svojevrsne mostove. Kada dobijete udarac, te veze se doslovno prekida. Dakle, ako protresete mozak, prekidaju se ti mostovi."

Steven Laureys

Steven Laureys

Ono što je kod boksa posebno problematično je to što se ozljede ne vide odmah. Nitko nikad ne bi očekivao od tenisača da nastavi igrati sa slomljenom rukom ili nogometaš sa slomljenom nogom, ali od boksača se očekuje da se bore s nevidljivim posljedicama povreda mozga.

„Ima mnogo mladih boksača koji imaju CTE, a da to i ne znaju, jer to ne možete odmah vidjeti", kaže Steven Laureys. „Potrebno je obaviti specijalistički pregled kako bi se vidjelo što se događa unutar mozga. Posljedice vide sami sportaši, ali 10, 20, 30 godina kasnije."

„Umjetnost boksa"

Za one koji žive za boks, savladavanje te „umjetnosti borbe" važnije je od prvih brutalnih dojmova koje imaju kada se počnu baviti tim sportom.

„Mnogi misle da boksači ulaze u ring i tuku se s ciljem da ozlijede jedni druge", kaže za DW bivši boksač Michael Timm. „Ne, radi se o tome da oni razmišljaju kako da budu brži u ringu, kako da izbjegnu udarce, da udare, a da ne budu udareni, da iznerviraju protivnika tako da ne dobiju udarac. To je umjetnost boksa – mačevanje šakama", kaže za DW Timm, koji je danas trener u jednom od njemačkih olimpijskih centara.

Mnogi boksači tvrde da je najbolja zaštita – vještina izbjegavanja udaraca. U razgovoru za DW, bivši njemački boksački šampion Kevin Boakye-Schumann kaže da je njegov glavni cilj „da se pobrinem da me neće baš puno udarati. „Boks se svodi na to da udariš, a da ne primiš udarac. Postoji mnogo boksača koji su to uspjeli i žive savršeno normalnim životom i s 50, 60, 70 ili 80 godina", kaže on.

Prije nego što se kao tinejdžer počeo baviti boksom imao je, kako kaže, „pogrešan utisak" o tom sportu. Sada misli da se boks pogrešno shvaća. „Boks je više od toga da se dva muškarca ili dvije žene međusobno potuku. To ima mnogo veze s inteligencijom, prehranom, individualnom snagom i disciplinom. To ljude može odvesti jako daleko u životu."

Boks kao spas

Dvostruka prvakinja Njemačke u amaterskim kategorijama Sarah Scheurich kaže da joj je boks promijenio život i vjeruje da bi, da nije bilo boksa, ne bi završila školu. „Imala sam kao dijete hiperkinetički poremećaj (ADHD)“, kaže ona za DW. „Boks mi je omogućio uspjeh i donio samopouzdanje. Ali mi je također omogućio i da oslobodim energiju kako bih mogla barem donekle biti 'normalna'."

Boks je mnogima doista pomogao, ali ta pomoć mnogima nije ni bila potrebna. Nina Meinke, profesionalna njemačka boksačica s titulom prvakinje Europe u poluteškoj kategoriji, za DW kaže: „Zaista se ne mogu požaliti, imala sam lijepo djetinjstvo. Počela sam boksati s 12 godina i nakon prvog treninga bila sam potpuno iscrpljena. Sjećam se da sam došla kući i da nisam mogla ni čašu podići. Ali rekla sam tada: 'To volim!' I od tada nisam htjela ništa drugo raditi."

Izuzeci koji potvrđuju pravilo?

Pogledajte video 04:25

Vrline koje se uče kroz sport

Iskustva boksača kasnije u životu često se razlikuju: „Imao sam 150 borbi bez ikakve ozljede, samo zato što sam se dobro pokrivao", kaže nam Timm. „Imam li problema s govorom? Ne, mislim da nemam. A imam mnogo borbi iza sebe. Tu važnu ulogu igra i stil života."

Neurolog Laureys se slaže da više faktora tu ima utjecaj, ali mu se ne sviđa način na koji Timm razmišlja. „Takvi, da to tako kažemo, anegdotski dokazi, pokazuju da uvijek ima ljudi kod kojih se bolest ne razvije. Ali mi ne možemo zanemariti snažnu vezu koja postoji između udarca, mozga i bolesti mozga.“

Ljubitelji boksa tvrde da je u drugim sportovima još gore, ali ono po čemu se boks razlikuje je to da kod tog sporta meta nije prijeći ciljnu liniju ili poslati loptu u mrežu, meta je glava, a cilj udariti nekog u glavu.

„Gladijatori su se u starom Rimu ubijali. Mi to ne radimo, to je protuzakonito. Mislim da će buduće generacije gledati na današnji boks isto kao što mi gledamo na borbe gladijatora", kaže Laureys i za kraj postavlja pitanje: „Kako je moguće da kao društvo dozvoljavamo mladim sportašima da nanose jedni drugima udarce u glavu od kojih mogu oboljeti?"

Preporuka uredništva